Biomagazin

Istraživači sa Univerziteta u Jorku nisu pronašli nikakve dokaze koji podržavaju teoriju da video igrice podstiču nasilje.

U seriji eksperimenata, u kojima je učestovalo više od tri hiljade ispitanika, tim je dokazao da koncept video igara ne utiče na ponašanje, i da sve realnije prikazivanje nasilja u igricama ne stvara agresiju kod igrača.

Dominantan model učenja kroz igre izgrađen je na sledećoj ideji: Izlaganje igrača konceptima video igrica, na primer konceptu nasilja, čini te koncepte lakšim za korišćenje u “stvarnom životu“. Smatra se da ovaj model vodi do promena u ponašanju. Ranija istraživanja ovog efekta do sada su dovodila do različitih zaključaka. 

Kako bi došli do konkluzivnijih rezultata, istraživači sa Univerziteta u Jorku proširili su broj učesnika u ispitivanjima i uporedili različite aspekte realizma video igrica.

U jednoj studiji, učesnici su igrali igricu u kojoj je trebalo da se poistovete ili sa autom čiji zadatak je bio da izbegava sudare sa kamionima, ili sa mišem koji beži od mačke kako ga ne bi uhvatila. Nakon igrice, igračima su prikazivane razne slike, kao što je autobus ili pas, pri čemu je trebalo da ih oni kategorizuju kao vozilo ili kao životinju. 

Doktor David Zendle, sa odeljenja za kompjuterske nauke, predložio je sledeće:  Ukoliko su igrači zaista bili udubljeni u igricu koji su igrali onda bi trebalo da susposobni da nakon završene igrice, u stvarnom životu brzo reaguju na objekat koji ih asocirana tu igricu. Međutim, to nije bio slučaj. Učesnici koji su igrali igru izbegavanja sudara automobila sa kamionima su u nekim slučajevima čak primetno sporije reagovali i time teže povezivali sliku sa vozilom.

U odvojenoj, ali povezanoj studiji, tim je istraživao da li realizam video igrica utiče na agresiju kod igrača. Ranije studije predlagale su to da što je koncept nasilja realnije prikazan u igricama, snažnije utiče na igrače, a to dovodi do antisocijalnih efekata u njihovom pravom životu.

Doktor David Zendle primetio je da, pored grafike, postoje razni načini kako nasilje u igrici može da izgleda realno. U pitanju je način na koji se likovi ponašaju.

„Naš eksperiment je uključivao dizajn video igara u kojima se koristi određeni tip animacije pod nazivom “ragdoll physics“, a koji omogućava likovima da se pokreću i reaguju nalik ljudima u stvarnom životu. Njihovi pokreti su podešeni tako da odgovaraju pravom ljudskom skeletu i kako bi taj skelet, na primer, padao nakon što bi bio povređen“.

Ekperiment je poredio reakcije igrača na dve vrste borbenih igara. U jednoj je korišćen gore opisan tip animacije koji kreira realistične pokrete likova, dok je u drugoj vrsti igrice animacija bila daleko jednostavnija i ne tako realistična.  Nakon igrice, učesnici su imali zadatak da popune slagalicu određenim rečima, pri čemu su istraživači očekivali da će reči koje asociraju na nasilje izabrati igrači koji su igrali igricu sa realističnim ponašanjem karaktera.

Uporedili su rezultate ovog eksperimenta sa drugim testom video realizma u kojem se jedan jedini znak ratne igre formirao u dve različite igrice. U jednoj su likovi neprijatelja posedovali realna ponašanja vojnika dok u drugoj to nije bio slučaj. 

Doktor Zendle je zaključio da uticaj nasilja tokom zadatka popunjavanja slagalice nije otkriven. Nema razlike između igara u kojima se koristi „ragdoll physics“ tip animacije i onih u kojima se ne koristi, kao što nema ni značajne razlike između igara koje koriste realistične i nerealistične vojničke taktike. Rezultati navode da ne postoji veza između ovog tipa realizma i efekata za koje se obične smatra da se javljaju kod igrača.

Dalja ispitivanja radiće se na drugim aspektima realizma kako bi se videlo da li dovode do istih rezultata. Takođe, ova ispitivanja vršena su samo na odraslima, pa je potrebno posmatrati da li se drugačiji efekti javljaju kod dece.

 

Priredila: Ana Stanković

Preuzeto sa: ScienceDaily