Američki dokumentarni film „Abortus: Priče koje žene pričaju“, iz 2016. godine, režirala je i producirala Trejsi Dros Tragos. Kao što naziv filma kaže, radnja se tiče prakse abortusa, ali se tom problemu pristupa na jedan drugačiji način od uobičajenog filozofskog i medicinskog. Pažnja je pre svega usmerena na obične ljude i njihova mišljenja o abortusu i na one koji vrše taj postupak. Autorka filma ispitivala je žene koje su se podvrgle abortusu, one koje žele da se podvrgnu i protivnike ove prakse u kontekstu pravne i religijske borbe za njeno ukidanje. Kada su u pitanju žene, naglasak se stavlja na lično iskustvo osobe i njena osećanja o ovom pitanju kao razlogu koji nekoga može ubediti u pravnu dopuštenost abortusa. Isto se može reći i za drugu stranu rasprave. Ono što film izrazito naglašava, uzimajući u obzir mišljenja strane koja je za život (pro-life) i strane koja je za izbor (pro-choice), jeste težina ovog pitanja, s obzirom da se radi o činu prekida ili oduzimanja života drugom biću (činu koji se smatra najstrašnijim prema drugom pripadniku ljudske vrste), bilo ono u potpunosti oblikovano ili ne. I dalje se ne može sa sigurnošću reći koja strana greši ili koja je u pravu i pored toga što se o abortusu razmišlja i raspravlja dugo vremena. Štaviše, obe strane u određenim tačkama svojih stavova mogu istovremeno biti ubedljive i u pravu, pod uslovom da ne ulazimo previše u religijska razmatranja, jer ona sama po sebi povlače dosta filozofskih problema. Svakako je moguće protiviti se abortusu sa neke umerenije pozicije koja će uključivati argumente zasnovane na vrednostima oko kojih se u načelu svi mogu složiti.
Na početku filma autorka nas podseća na slučaj Rou protiv Vejd (Roe vs Wade) iz istorije američkog pravosuđa, ali ne zalazi previše u pojedinosti. Taj događaj se završio 1973. godine, dvadeset drugog januara kao zaključnim datumom i, u zavisnosti od osobe koja o njemu razmišlja, značajan je po tome što je doveo do napretka u reproduktivnim pravima žena Sjedinjenih Američkih Država. Pozadina cele sudske priče bila je želja Džejn Rou (pravo ime je Norma MekKorvi), iz savezne države Teksas, da abortira, ali to nije mogla da učini pošto je teksaški zakon bio suviše ograničavajuć i u malom broju slučajeva je dozvoljavao abortus (slučajevi kao što su silovanje, ugroženost života i tako dalje). Rou je svoj slučaj iznela pred Vrhovni sud još 1970. godine, sporeći se protiv advokata iz Teksasa, Henrija Vejda, zastupnika teksaškog zakona o abortusu. O slučaju se do 1973. godine raspravljalo dva puta. Na kraju, Vrhovni sud je ustanovio pravo žena da odlučuju o sopstvenoj trudnoći zasnovano na pravu na privatnost, koje je zaštićeno ustavom Sjedinjenih država. Sud je proglasio potpuno pravo žena na abortus do kraja prvog tromesečja bez ikakvog uplitanja države. Odlučeno je da će država smeti da se „obrazloženo“ upliće (što znači zaštitu majčinog života i zaštitu potencijalnog života) u abortus tek nakon prvog tromesečja, pogotovo u kasnijoj fazi trudnoće pošto fetus vremenom postaje vijabilan. Odluka suda uticala je na slabljene ograničavajućih zakona širom Sjedinjenih Država i od tada je pravo na abortus postalo opšteprihvaćeno.
Današnje stanje o prihvaćenosti abortusa i aktivizmu protiv njega autorka predstavlja na primeru savezne države Misuri (možda je čak i razlog za odabiranje te države činjenica da je autorka u njoj rođena). Stanovnice te države suočavaju se sa sve većim pritiscima protivnika prakse abortusa i zakonskim ograničenjima koja kroz godine postaju sve ozbiljnija. Protivnici abortusa planski i postepeno – malim koracima – rade na ukidanju i zabrani te prakse, ne posvećujući previše pažnje osobama koje zbog takvih postupaka pate ili koje će patiti, budući da se mnogi slučajevi abortusa ne zasnivaju na jednostavnoj razmaženosti žena već se zasnivaju na ozbiljnim životnim problemima (a životni problemi, zna se, mogu se stepenovati u smislu da su neki teži a neki lakši; priče mnogih žena potvrđuju ovu istinu).
Film nas upoznaje sa Ejmi, tridesetogodišnjom samohranom majkom dvoje dece i stanovnikom grada Bonvila u državi Misuri, trudnicom koja nije u finansijskom položaju da izdržava još jedno dete i koja iz tog razloga želi da abortira. Uprkos tome što Ejmi sa bivšim mužem deli starateljstvo nad decom, njoj će treće dete predstavljati „problem“ iz razloga što mora da radi više sati da bi prehranila decu koju ima. Iako film ispituje dosta žena, ponajviše se usredsređuje na Ejmi i njenu priču. Pošto ona nailazi na poteškoće u izvršenju abortusa, prisiljena je da takav čin izvrši u susednoj državi Ilinois. U toj državi, u gradu Granit Siti nalazi se klinika Houp (Hope), tj. Nada. Nije jasno da li je takvo ime klinici dato sa namerom ili ne, ali činjenica je da mnoge žene Sjedinjenih Država u njoj nalaze nadu. Međutim, delatnost te klinike ne prolazi neopaženo i osoblje se suočava sa svakodnevnim protestima, pa i u nekom smislu sa „mentalnim zlostavljanjem“, zato što aktivisti upućuju razne uvrede ženama koje u nju ulaze, koriste mogućnost da uporno nametaju svoje mišljenje i neprekidno prave galamu i ometaju rad, sve u granicama zakonske dopuštenosti. Takoreći, aktivisti (uglavnom vernici) se ne koriste nekakvom utemeljenom argumentacijom nego se oslanjaju na biblijsko učenje i moralne aspekte tog učenja. Tako možemo videti da aktivisti za život uzvikuju kako se u toj klinici deca ubijaju protiv njihove volje i kako će Bog radnicima klinike jednog dana suditi zbog krvi na njihovim rukama; kasnije možemo videti protestanta kako tvrdi da će Bog uništiti Sjedinjene Države ukoliko se ne prestane sa praksom abortusa. Iz tog razloga klinika je zaposlila pratnju da bezbedno i što mirnije uvodi žene u nju. Kao zaposlena u pratnji ističe se žena zvana Debra, jedna od osoba koja takođe priča svoju priču. Ispoveda se da je i ona u prošlosti imala abortus i navodi razloge svoje odluke. U devetnaestoj godini života je zatrudnela baš kada je krenula na fakultet i zbog toga nije bila spremna za roditeljsku odgovornost. Svoju odluku da uradi abortus smatra kao veoma dobru budući da je uspela da završi obrazovanje i kasnije dobije dvoje dece; da nije to uradila najverovatnije bi završila drugačije. Svojom prošlošću motivisana je da pomaže mnogim ženama i u tome ne vidi ništa sporno. Kada je u pitanju Ejmi, njena priča nastavlja se savetovanjem kod psihologa u pomenutoj klinici. Trenutno stanje u kojem se nalazi – stanje neželjene trudnoće – ona ispoljava plakanjem i izrazitom emotivnom uznemirenošću, a najviše je pogađanja opšte uverenje među ljudima (uglavnom protivnicima abortusa) da su nemoralne one žene koje imaju polne odnose, pogađa je i uopšte negativan odnos prema željama žena, zatim i osećanje stida koje mora da prati takvo postupanje. Posle savetovanja, odlučeno je da Ejmi izvrši abortus upotrebom Mifeprex tablete, bez potrebe da ide na hirurško uklanjanje ploda. Tri nedelje nakon uzimanja tablete, Ejmi je na kontroli saznala da je abortus uspeo.
U ova dva slučaja abortusa protivnik ove praske zaista bi mogao da postavi pitanje da li su postupci bili opravdani, to jest, da li su navedeni razlozi (životni problemi i nespremnost da se s njima nose) dovoljni da osiguraju pravo ženama da to učine. Dodatno, može se postaviti pitanje da li želje žena uopšte treba da budu bitne za takvu odluku, neovisno od toga šta žele i koliko žele (i, često, koliko pate). Strana koja se ne obazire na živote žena to čini ne nudeći bilo kakva rešenja u slučaju da abortus postane u potpunosti zabranjen. Zašto, na primer, savezna država ne bi usvojila nekakav skup pravnih odredbi koje bi uredile polje neželjene trudnoće i time novčano i materijalno pomagala ženama da odgaje svoju decu, kada ih već prisiljava da učine nešto što ne žele? Sjedinjene Američke Države najverovatnije mogu da izdvoje novčana sredstva za jednu takvu praksu. Materijalno stanje nije jedini problem koji bi trebalo zakonski urediti, jer mnogi slučajevi ukazuju na teške bolesti i nepravilan razvoj fetusa i na težak odnos partnera koji su začeli dete. Lako je govoriti drugima šta treba da rade kada njihovo sopstveno dete ne pati od ko zna kakve nepravilnosti, a roditelji čije dete pati i sami pate, emotivno, fizički i finansijski, gubeći mnoge dobre trenutke života za razliku od ljudi sa zdravim potomstvom. Pristalice potpune zabrane abortusa (iz filma se svakako može zaključiti da takvih ima) moguće je osuditi za jedan vid emotivne „jednodimenzionalnosti“ u smislu da pokazuju (slepo) saosećanje za živote ploda u razvoju, dok u celosti zanemaruju i ne saosećaju sa životima ostalih učesnika reproduktivnog procesa, do te mere da ih osuđuju na najgori način i ne trude se da ponude ozbiljnu alternativu. Zaista, da su ženama poznata i dostupna druga podjednako dobra rešenja, sigurno bi se za njih odlučile – do tada im je abortus jedino prihvatljivo rešenje.
Medicinsko osoblje spomenute klinike takođe ima pozitivan stav prema abortusu (zaposleni svoj posao u velikoj meri obavljaju iz ubeđenja, a ne iz čistog moranja). Od svih zaposlenih najviše se ističu doktorka Erin (koja je bila trudna za vreme snimanja dokumentarca), poznata kao „obezbeđivač abortusa“ (abortion provider), i čuvar klinike. Film ne zalazi previše u priču žene čuvara već je posmatra kao ličnost iz čije perspektive gledaoci mogu steći uvid u zamarajuće proteste pro-life aktivista i nelagodnosti koje pojedinci proživljavaju. Kroz priču doktorke Erin saznajemo o izazovima posla koji obavlja, s obzirom da i u državi Ilinois važe ograničenja, mada u manjem stepenu, i saznajemo o mišljenjima i iskustvima njenih pacijenata zabeleženih u knjizi utisaka. Ona priznaje da je njen posao naporan, pita se zbog čega radi sve to i otkriva da joj podsticaj daju dobre reči i zahvalnost pacijenata. U knjizi utisaka zabeležene su mnoge priče; na primer, jedna religiozna porodica je napisala kako se nada da će joj Bog oprostiti, a neka žena je priznala da je uradila abortus da ne bi prenela HIV na svoje dete. Gledaoci imaju priliku i da se neposredno upoznaju sa konsultacijama pacijentkinje Samante kod doktorke Erin i Tamare, medicinske pomoćnice. Samanta kaže da već ima jedno dete – osmomesečnu devojčicu – ali da trenutno želi da abortira iz dva razloga: slabo stoji sa finansijama i nije u najboljem odnosu sa partnerom. Svesna je činjenice da je moguće da dete da na usvajanje, međutim, celu proceduru nalazi složenom i iscrpljujućom. Mnogima njena priča može zvučati preuveličano, pa čak i previše razmaženo, ali ona oseća jaku uznemirenost, oseća se kao da se davi i propada i pojedinci bi trebalo da pokažu saosećanje.
Razlog za abortus mogu biti i veoma neobične, ali ipak ozbiljne životne priče, prema ispovesti žene zvane Mersedes. Ona je zatrudnela sa čovekom sa kojim je bila šest meseci u vezi, a koji je krio da je oženjen, i dva dana pre nego što je saznala da je trudna dečko je priznao da je u braku. Teži slučaj odnosa sa partnerom zadesio je Monik. Prema njenoj priči, za svoga dečka se udala u februaru i zatrudnela je u aprilu. U to vreme oni su bili veoma siromašni – ona je zarađivala radeći u restoranu a njen dečko je radio kao vojnik. Siromaštvo samo po sebi nije predstavljalo veliki problem, ali verbalno i fizičko nasilje njenog muža jeste. Kada je zatrudnela shvatila je ozbiljnost okolnosti u kojoj se nalazi i zbog toga je abortirala. Iako je ceo postupak bio relativno kratak a ona uplašena, celo iskustvo je bilo pozitivno zbog jednog njoj značajnog trenutka. Bolničar koji je bio pored nje zamolio ju je da ga uhvati za ruku i stisne, s obzirom da je osećala jak bol tokom trajanja abortusa. Na prstu njegove ruke primetila je venčani prsten i pomislila je kako je neka tamo žena srećna zbog toga što je u braku sa tim čovekom koji je razumeo i podržao njenu nameru. Taj trenutak ju je emotivno pogodio. Možda svi ovi primeri nisu dovoljni da protivnika abortusa barem za koji stepen ubede u pravnu dopuštenost istog, ali pitanje je da li će ga verovatno najteži slučajevi u filmu ostaviti ravnodušnim. Oba slučaja predstavljaju primer ozbiljnih medicinskih dijagnoza u trudnoći. Prvi primer je sa Sarom čija je trudnoća do dvanaeste nedelje bila u redu dok nije ustanovljena dijagnoza sindroma amnionskih brida (amniotic band syndrome) na plodu. Ovaj sindrom onemogućio je plodu da se razvije na pravilan način, to jest, nisu se razvili određeni udovi i beba ne bi preživela nakon rođenja. Drugi primer je sa verujućom devojkom, Čelsi, koja bi, kako kaže, sigurno zadržala dete da nije došlo do nepravilnosti u razvoju ploda. Njenom plodu ustanovljena je dijagnoza defekta nervne cevi (ili neuralne tube) (neural tube defect) u jednom od svojih oblika koji uzrokuje nedovoljnu razvijenost lobanje i mozga deteta. Sumnjajući u ispravnost svoje namere, sa svojim dečkom se obratila svešteniku koji se nije protivio njenoj odluci da abortira, već je pokazao razumevanje i podršku, čak se i molio da sve prođe u redu.
Kao pristalica borbe za život pre svega se ističe hrišćanka Keti, iz grada Nju Blumfild, takođe u državi Misuri. U svojoj priči objašnjava zašto je krenula da se bavi tom vrstom aktivizma. Ona veruje da je dobila znak od Boga. Jednog dana kada se sa mužem vozila da iz ne baš jasnog razloga obiđe jednu kliniku u kojoj se vrši abortus, videla je natpis na engleskom jeziku „Planned parenthood“, što na srpskom znači „planirano roditeljstvo“, i odmah je deo „ann“ iz tog izraza povezala sa svojim srednjim Imenom En (Ann), što je shvatila kao znak da mora da se upusti u borbu protiv abortusa. Sa mužem se pridružila organizaciji „40 Days for Life“ („40 dana za život”). Kasnije saznajemo da je njena priča utoliko zanimljiva zato što otkriva da je i sama mogla da doživi sudbinu abortirane dece. Kada je majka umrla pre dvadeset pet godina, otac joj je rekao da bi ona bila ponosna na svoju ćerku, da bi nakon toga rekao da je umalo abortirana; takav čin sprečen je njegovim osećanjem povezanosti i srodstva sa bebom u materici. To saznanje uticalo je na njen doživljaj problema abortusa u smislu da može, i da nalazi razlog, da se poistoveti sa tom „decom“ (da tako kažem), ali da ga ipak ne doživi lično. Iz njene perspektive film ukazuje na gore spomenuto postepeno ukidanje prava na abortus. U određenom trenutku tokom radnje Keti je prikazana kako sedi u svojoj fotelji i na televizoru gleda vesti o tome kako su republikanski zakonodavci države Misuri usvojili akt o čekanju sedamdeset dva sata za one žene koje žele da abortiraju, čime je ta država postala jedna od država sa najvećim ograničenjima po ovom pitanju, i taj akt se odnosi čak i na slučajeve silovanja i incesta.
Priča druge istaknute žene, Suzan Haramil, nadovezuje se na slučaj usvajanja akta republikanskih zakonodavaca. Na proslavi tog događaja, u okviru lokalnog sedišta organizacije „40 dana za život“, Suzan se zahvaljuje svima koji su učestvovali u donošenju akta i nada se da će Misuri u bliskoj budućnosti postati prva država u kojoj će abortus u potpunosti biti ukinut; zahvalnost je upućena i Bogu. Zatim je usledio govor o njenoj teškoj prošlosti – prošlosti obeleženoj abortusom. Suzan se poverava prisutnima kako je nekada davno bila očajna, ne znajući šta da radi, ne znajući kome da se obrati, sve dok nije pozvala jednu kliniku za abortus sa obećanjem da će joj pomoći da nastavi sa životom i sa obrazovanjem. Njenu ispovest pratili su mučni izrazi lica prisećajući se pred publikom krivice i sramote koju je osećala uz slomljenost sopstvene ličnosti. Iznenađujuća je činjenica da posle, u drugoj sceni, otkriva da je zapravo imala ukupno tri abortusa. Njen poslednji abortus urađen je iz jednog veoma sebičnog razloga za ženu koja se danas strogo protivi ovoj praksi, naime, iz razloga što se tada preselila u Dalas i što dete nije odgovaralo životnim planovima (a čovek s kojim je bila želeo je da se to dete rodi). Iz rečenog nije poznato kada je Suzan promenila uverenja, ali je zanimljivo da rediteljka ističe njenu knjigu How God Rewrote My Heart (u prevodu na srpski: Kako je Bog ispravio moje srce) u kojoj opisuje svoj nesrećan život i vraćanje Bogu i isceljenju.
Treći slučaj pro-life strane prikazuje aktivistički rad devojke zvane Regan. Njena životna priča nije potresna kao što su priče njenih istomišljenica. Namera autorke je da na primeru ove devojke pokaže kako izgleda zalaganje mladih osoba protiv abortusa. Regan, u to vreme studentkinja Univerziteta u Misuriju, je član organizacije „Students for Life of America“ („Američki studenti za život“) koja se bavi obrazovanjem srednjoškolaca i studenata o abortusu, podizanjem svesti o neispravnosti ove prakse i drugačijim načinima postupanja. Kao razlog upuštanja u tu borbu navodi događaj iz rane mladosti kada je imala priliku da od svog oca, profesora političkih nauka, vidi dijagram abortusa delimičnog poroda (partial birth abortion) – postupka koji je u medicinskoj struci poznat kao metod intaktne dilatacije i ekstrakcije. Ovim metodom fetus se alatima hvata za noge, dakle, dok je još u materici, zatim se izvlači iz porođajnog kanala i jedino se glava ostavlja u materici, posle čega se hiruške makaze kroz kanal zabadaju u glavu i širi se dobijena rupa da bi se ubacila cev za isisavanje sadržaja glave i time omogućilo potpuno vađenje fetusa. Njen deo je zanimljiv po tome što gledaoci mogu videti sukob nje i pro-choice devojke u studentskom centru, na aktivističkom skupu mladih sa obe strane.
Spomenuto je da istina u raspravi o moralnoj ispravnosti i zakonskoj uređenosti abortusa nije crno-bela, tj. da je svakako moguće pronaći određene tačke u kojima je jedna strana u pravu a druga nije (ili ipak jeste), i obrnuto. Ako ostavimo po strani religijska uverenja, protivnici abortusa su u pravu što čin abortusa tumače na ispravan način – što ga tumače kao ubistvo. Činjenica je da suparnička strana često (dakle, ne uvek i ne svi – generalizacija nije sigurna) nastoji da ublaži značaj takvog čina, koristeći se jezičkim manevrima, i time utiče na psihološki odnos pojedinaca prema njemu u smislu da pojedinci osećanju manje krivice i straha, ili jednostavno ne osećaju da u tom činu ima bilo čega pogrešnog. Ubistvo je definisano kao čin oduzimanja ili prekida života i abortus jeste ubistvo, kao što je i oduzimanje života bubi, na primer, ubistvo bez osećanja krivice (odatle i ima smisla u određenoj jezičkoj zajednici reći: „Subjekat x je ubio pauka, muvu ili komarca“). Biološki gledano, biće koje se u materici razvija je živo biće od samog početka do trenutka rađanja; čak bi se moglo reći i da se radi o ljudskom biću. Ljudi – ne svi – greše što život doživljavaju kao nekakvu delatnu pojavu koja diše, pomera udove, hrani se, proizvodi zvuke, razmnožava se i razvija se (svi ti činioci u ljudskoj svesti čine živo biće), ne shvatajući da nekakav oblik biološke delatnosti postoji i u materici. Iako fetus kao takav još ne pokazuje znake jednog potpunog bića, on je živo biće pošto je sastavljeno od živih ćelija koje rade na njegovoj izgradnji, provodeći ga kroz nekoliko faza razvoja. Suštinski, ne postoji nikakva razlika između embriona i dvomesečnog deteta ili, pak, odraslog čoveka – u oba slučaja imamo skup raznovrsnih delatnih ćelija u manjem ili većem broju na svom zadatku. Na polju ljudske svesti to nije slučaj (dakle, postoji razlika) i iz tog razloga različiti pojedinci na drugačije načine doživljavaju čin prekida života. Na primer, jednoj osobi može biti potresnije abortiranje „deteta“ u šestom mesecu trudnoće od abortiranja dvonedeljnog embriona. Štaviše, rasprava o ubistvu postaje dodatno otežana ako se prebacimo na filozofsko-vrednosni nivo i zastupamo da je ličnost pojedinca – definisana preko svojstva svesti – najvažnija odlika koja ga svrstava u skup bića sa moralnim statusom, jer odatle sledi da u načelu nema ništa pogrešnog u čedomorstvu (a to otvara nove, teške probleme). Protivnici abortusa su u pravu zato što pridaju pravi značaj sukobu između majčinskih prava i života, gde se on posmatra kao sukob života živog bića i životnih želja majke.
Treba istaći važno pitanje koje se može postaviti na osnovu sadržaja filma, ali koje film sam po sebi ne dotiče (jer, kao što je napomenuto, naglasak nije na filozofskom pristupu). To je pitanje odnosa postupaka, prava i sankcija kao različitih „činilaca“ morala. Celokupna ljudska delatnost sastoji se od raznoraznih postupaka koji se razlikuju po svojoj težini izvršenja (tako je laganje mnogo lakši postupak od spašavanja povređenih u saobraćanoj nesreći) i po svojoj „moralnoj“ težini u smislu da slabiji pozitivni i negativni postupci malo doprinose pozitivnoj i negativnoj veličini nečije ličnosti od jačih pozitivnih i negativnih postupaka. Ako se radi o negativnim postupcima, pravo i društvo se prema njima negativno odnose u različitom stepenu. U jednom slučaju – slučaju silovanja, na primer – pojedinac se kažnjava zatvorskom kaznom i uz to snosi određene negativne društvene posledice, dok u drugom slučaju – slučaju laganja roditelja, na primer – pojedinac snosi samo društvene posledice, jer postupak nema veliku težinu (niti će pojedinac zaslužiti zatvorsku kaznu nakon hiljadu laganja; samo će od sebe udaljiti druge osobe). Pod pretpostavkom neke (bilo koje zamislive) etičke teorije koja abortus karakteriše kao moralno neispravan čin, očekivana je i društvena reakcija na taj čin. Ali kakva zaista treba da bude ta reakcija? To je problematično pitanje. Da li svaka moralna neispravnost nekog postupka mora da povlači zakonsku zabranu i sankciju? Zašto praksa abortusa jednostavno ne bi bila zakonski dopuštena ali društveno neprihvaćena, kao laganje roditelja? Iako se radi o ubistvu, zašto ljudi nastoje da ga pravno urede u smislu zabrane? Fetusu, i pored toga što je živo biće, nedostaju neke osobine (svest i ličnost, pre svega) koje čin ubistva čine zaista zastrašujućim; štaviše, činjenica je da se osobe razlikuju po tome kako doživljavaju takav čin ubistva, zbog čega se i javlja sukob o pravnom tretmanu. Zašto strana protiv abortusa jednostavno ne bi popustila u svojim zahtevima da bi se sa suparnicima našla negde na sredini? Filozofi inače raspravljaju o granici (prisustvo moždanih talasa kod fetusa, osećaj bola, vijabilnost itd.) koja dopušta ili zabranjuje taj čin – protivnicima se time ostavlja prostora za delimičnu pobedu. Da li bi se moglo reći da bi abortus za mnoge osobe imao manju negativnu težinu ako se izvrši u prvoj nedelji u odnosu na kasnije nedelje razvoja ili ne? Deluje da bi se moglo reći – iskustvo to potvrđuje. Inače, religijski nastrojenim protivnicima abortusa treba postaviti pitanje zašto ne dozvole ženama da učine takav postupak u ranim nedeljama razvoja i nastojati da se o kazni govori samo u religijskom smislu, dakle, ne i u pravnom. Ogromna je količina pitanja koja se može postaviti i jednoj i drugoj strani rasprave, a suštinska činjenica, ujedno i momenat koji film naglašava, je sloboda pojedinaca da (od davnina) sami odlučuju o svojoj reprodukciji. Na osnovu ove tačke može se iznaći rešenje problema abortusa i to rešenje se ne sastoji u prevlasti jedne strane nad drugom, već u postojanju granice dozvole i zabrane, ulaganju velikog truda da se ta granica ustanovi i navođenju razloga zašto bi obe strane trebalo da budu zadovoljne. Rešenje bi moglo biti u tome da obe strane podjednako izgube i podjednako dobiju.
Autor: Nebojša Lukić