Etimološki koren reči „bioetika“ ukazuje na to da su njen predmet proučavanja principi upravljanja životom, posebno ljudskim. Za reč, koja je skovana da bi opisala novu disciplinu oko 1970. godine, dobro je prošla. Ali prema komentaru sociologa sa Kembridža, možda je njen polet prošao.
Doprinos Sare Frenklin ogleda se u esejima koji obeležavaju 150. godišnjicu od uspona bioetike. Prožima se darvinizam kao i eugenika, ali se završavaju zloslutnim zaključkom, da je bioetika postala irelevantna.
„Potraga za etičnijom naukom povezana je sa izgradnjom poverenja, stvaranjem transparentnih procesa inkluzivnog učešća i otvorenosti za neizvesnost, za razliku od razlikovanja „treba“ i „jeste“.
Drugim rečima, bioetika je zamenjivana sa sociologijom.
Ovo je posebno engleski odgovor bioetičkim dilemama, koje su počele učešćem Meri Vernok u kontroverzi oko eksperimentisanja sa embrionima 1980.
Filozofkinja je metafizičke i etičke probleme posmatrala kroz čistu i postojanu perspektivu, ali ona je ipak požurila sa svojim 14dnevnim pravilom, koje je filozofski nedosledno. Shvatila je da je cilj bio da se obezbedi podrška javnosti, a zatim i zakonsko odobrenje kao i vladino finansiranje. Političko sitničarenje i promena ciljeva, mogli su da dođu kasnije.
Sam zakon tvrdio je da Varnok deluje kao simbol javnog morala, to bi u kombinaciji sa obimom odobravanja i zakonodavnom preciznošću izrazilo „moralnu ideju društva“.
Ovo je bio novi obrazac za etičko rasuđivanje.
Varnok je otvorila put za kontroverzna biološka istraživanja koja Englezi uspešno prate od tada. Naučni lobi pobeđuje zakonodavce studijama javnog mnjenja, fokusnim grupama i neprekidnim nizom dokumenata stavova „Nuffield“ veća bioetike:
Ukratko, stručno znanje i pouzdani podaci su od suštinskog značaja, ali nikada dovoljni da se omogući uspostavljanje trajne, humane uprave. Dakle sada je najveći akcenat na kontinuiranoj komunikaciji i informisanju i na dugoročnim strategijama za osiguranje kolektivnog učešća i povratnih informacija u svim fazama naučnog ispitivanja. Rezultat je manje oslanjanje na specijalizovanu etičku stručnost i veća pažnja na raznolikost reprezentacije.
Pa, ona bi to i rekla, zar ne, odgovor je Uda Šuklenka, urednika novina Bioetika i Razvoj svetske bioetike. On ogorčeno odgovara na njene tvrdnje- „divna mešavina poluistina i gluposti“.
Ono šta Frenklin ne uviđa je prostor za etičku analizu i ekspertizu o biopolitičnosti materije, kada bismo umesto toga hteli društveni dijalog. Jasno je da nema kontradikcije u postojanju i jednog i drugog. Prvo bi trebalo da informiše o drugom.
Kreg Klugman, pišući na blogu američkog časopisa za bioetiku, žali se na to da Frenklin ne razume kako bioetika deluje u društvu.
Ovaj članak pokazuje izvesna nerazumevanja:
Bioetika nikad nije bula arbitrar onoga što se može učiniti. Bioetičari nikada nisu imali moć da kažu šta sve istraživanje može, a šta ne može da sprovede. Njena tvrdnja da smo ostali bez naklonosti i bez snage zasniva se na pogrešnoj ideju da smo ikada uopšte bili na visokim položajima. Nikada ih nismo. Svakako, savetujemo se služimo odborima i nudimo razumevanje.
Pisac koji se bavi bioetikom Vesli Smit, piše u Nacionalnom pregledu, veruje da opis koji Frenklin pruža povrđuje njegove najmračnije strahove o budućnosti humanog i principijelnog pristupa ljudskom istraživanju.“ Frenklin kaže da su bio etučari prestali da budu vođe misli. Veruje da smo uhvaženi između besramnog pragmatizma i biotehnološtkog sektora i bioetičkih stričnjaka koji negira svetost i dostojanstvo ljudskog života“.
Priredila: Aleksandra Erić
Izvor: BioEdge