Anorexia nervosa je hronično i teško mentalno oboljenje – sa najvećom stopom smrtnosti, oko 20% za 20 godina. Nasilno hranjenje kao tretman je bitno etičko pitanje, zato što većina pacijenata odlučno odbija da jede i usled toga propada. Smrt od fizičkih uzroka je 5 puta veća, a smrt prouzrokovana samoubistvom čak 32 puta veća u ovoj populaciji.
Etika tretmana anoreksije, koja je klasifikovana kao tip dismorfije tela, je postala goruća tema sa znatnim povećanjem interesovanja za rodnu disforiju (nelagodnost). Protivnici mišljenja da bi mladima trebalo dozvoliti promenu pola, često koriste anoreksiju kao suprotan primer. Ako je etički prihvatljivo odbijanje poštovanja autonomije anoreksičnih pacijenata, zašto je pogrešno uraditi isto za rodno-disforične pacijente?
Iako se ne odnosi na transrodnu debatu, skorašnji članak publikovan u časopisu „Bioethics“ napisan od strane profesora prava na Univerzitetu u Hong Kongu, Erika Ipa, daje argumente za prisiljavanje anoreksičnih pacijenata da prihvate tretman.
„Zakon generalno ne bi trebao da dozvoljava pacijentima sa poremećajem anorexia nervosa da odbijaju hranu i hidraciju, prevashodno zbog toga što je njihova autonomna sposobnost da donose takve odluke suštinski ograničena usled ovog psihijatrijskog stanja.“
Pacijenti oboleli od anoreksije često unapred daju uputstva, naznačujući to da oni ne bi trebalo biti nasilno hranjeni ukoliko se njihovo stanje pogorša. Međutim, Ip tvrdi da „pacijenti oboleli od poremećaja anorexia nervosa poseduju jedino kompromisnu autonomiju u najboljem slučaju, a da u najgorem uopšte nemaju mogućnost donošenja značajnih odluka koja se tiču pitanja života i smrti.“ On nastavlja sa izjavom:
„Poštovanje automonije od strane medicinskih radnika, pa čak i sudova, ne obavezuje ih da automatski poštuju bilo koji ili svaki zahtev pacijenata. Hronična neuhranjenost izaziva nedostatak makronutrijenata kao što su ugljeni hidrati, kao i nedostatak proteina i mikronutrijenata kao što su vitamini i minerali. Stoga, odbijanje hidracije i nutricije u nekim slučajevima može dovesti do izgladnjivanja pacijenta do smrti. Validnost uputstava, koja podrazumevaju odbijanje hidracije i nutricije, dobijenih od pacijenata čije je rasuđivanje ometeno anoreksijom, bi trebalo da bude podvrgnuto stalnom ispitivanju od strane suda… Čak i očigledno autonomna odluka da se oduzme sopstveni život, treba biti tretirana sa velikim oprezom, jer iako je autonomija zaista dragocena, izgleda ekstremno iracionalno izabrati da je sprovodite u cilju njenog uništenja; umesto toga, autonomiju bi trebalo očuvati.“
Preuzeto sa: BioEdge
Priredila: Jovana Tizmonar, student treće godine psihologije