Nakon što je, po prvi put, transferom ćelijskog jedra kloniran jedan sisar – ovca Doli, u naučnoj zajednici, političkim i medicinskim krugovima, kao i u dijelu javnosti, problem kloniranja, tačnije, ljudskog kloniranja, dobijao je sve veću pažnju. Problematizovanje ovog pitanja nije zaobišlo ni sedmu umjetnost, a film „The Island“ (2005) i etički aspekti ljudskog kloniranja koji se u njemu tematizuju poslužili su kao inspiracija za pisanje ovog teksta.
Prije nego što pređemo na analizu sadržaja filma, u kratkim crtama ukazaćemo na odnos filma i bioetike, i to iz perspektive sagledavanja filma kao epistemološkog sredstva. Takav pristup ćemo, uostalom, primjenjivati i u nastavku teksta, ali bez pretenzije da se suština filma, kao jedne vrste umjetnosti, iscrpi u ovakvom načinu pristupanja.
Kada govorimo o odnosu filma i bioetike, tada govorimo o ulozi filma pri bavljenju bioetičkim problemima, a takvu vrstu odnosa možemo posmatrati ukazujući na dva važna momenta. Prvi od njih ogleda se u ulozi filma u obavještavanju i osvještavanju šire publike, i na taj način proširivanju saznanja o konkretnim bioetičkim problemima. U tom smislu, film, kao komunikacijski fenomen, a time i sredstvo saopštavanja, ima nesumnjiv spoznajni doprinos.
Drugi bitan momenat, koji u svom radu pod nazivom Cloning Human Beings: An Assessment of the Ethical Issues Pro and Con navodi Dan W. Brock, kroz prizmu čijeg rada ćemo analizirati sadržaj našeg filma, jeste uticaj filma, kao jednog od medija, na oblikovanje javnog mnijenja i to kroz potencijal filma, kao jedinstvenog sredstva izražavanja, da proizvodi intuitivne i burne, emotivno obojene reakcije. Implikacije koje bi proizveo takav odnos prema bioetičkim pitanjima, ukoliko se zadržimo na navedenim reakcijama, jesu neracionalan pristup i sužena perspektiva gledanja na problem.
Iz tog razloga, potrebno je ispitati spoznajne domete filmova koji se bave bioetičkim problemima. Ono što je tu primjetno jeste prisutna varijabilnost, koja se kreće u rasponu od naučno-fantastičnih parodija, koje nemaju značajan uticaj na stvaranje i oblikovanje mišljenja, do onih koji imaju značajniju ulogu u razvoju mišljenja, ili podsticanju na razmišljanje. Kada govorimo o filmu „The Island“, on spada u one naučno-fantastične filmove u kojima se provlače određene teorijski značajne ideje o mogućim negativnim posljedicama upotrebe kloniranja, tako da ćemo ga, iz tog razloga, posmatrati kroz prizmu pomenute studije o kloniranju.
Radnja filma „The Island“ odvija se u Arizoni, u Institutu za kloniranje, koji se nalazi ispod zemlje, pa se zbog toga, kao i zbog mnoštva prisutnih analogija, može posmatrati kao ekranizacija rekonstruisane, u pravcu problema kloniranja, Platonove alegorije o pećini. U toj pećini se ektogenetskim procesom vrši gestacija klonova, koji postaju kasniji blizanci, ili, kako je u filmu naglašeno „polise osiguranja“ uspješnih i bogatih klijenata. Na taj način stvoreni „proizvodi“ bivaju programirani, tako što dobijaju „utisnuta sjećanja“, kao i kontrolisani, sjećanjem na zajednički događaj – globalnu kontaminaciju, što predstavlja razlog njihovog straha od spoljašnjeg svijeta. Jedina nada, kao i svrha njihovog života, jeste obećano im Ostrvo (The Island), predstavljeno kao jedino nekontaminirano mjesto na zemlji.
Namjena takvih klonova, odnosno, razlog njihovog postojanja, jeste taj što „svi žele da žive vječno“. Takva želja postala je „američki san“, s tim da postoje ljudi dovoljno bogati, koji su spremni da daju sve za besmrtnost (fizičku). Sličnost sa Platonovom alegorijom predstavlja i sadržaj koji prati scene u toj pećini, a najočiglednija je neznanje o spoljašnjem svijetu i stvarnosti koji odlikuje klonove. U filmu se na jednom mjestu naglašava i to da su klonovi obrazovani na nivou 15-godišnjaka i na taj način suptilno provlači mogući sud o tome koliko je znanje oslobađajuće.
Jedan od klonova, koji je i protagonista filma – Linkoln 6E, zbog svoje radoznalosti, koja je proizvod greške u naučno-tehnološkoj pozadini na kojoj počiva sistem proizvodnje klonova, dolazi u posjed znanja o cijelom procesu i biva označen kao kontaminiran, a svi oni koji su bili sa njim u kontaktu bivaju prisiljeni na karantin. Budući da je Linkoln „zaražen znanjem“ o cijelom procesu, ili, Platonovski, budući da se uzdigao iznad dokse, označen je kao osoba od rizika za cijeli projekat. Radnja se dalje razvija tako što Linkoln bježi iz pećine zajedno sa svojom pratiljom, Jordan 2D, a docnije će oni, kao jedini svjesni prave stvarnosti, pukušati da osvijetle put i drugim klonovima i izvedu ih iz pećine-instituta.
Etički pristup i moralno analiziranje filma otvaraju nam mogućnost uvođenja studije filozofa i bioetičara Dan-a Brocka, o ljudskom kloniranju. U svom radu, kojeg odlikuje sekularni karakter, Brock zauzima uslovno neutralnu poziciju i nudi različite argumente, od onih koji idu u prilog moralnog dopuštanja kloniranja kao reproduktivne prakse, do onih kojima se ono osporava. U filmu „The Island“ primjećujemo podudarnost sa najmanje dva Brockova argumenta, od kojih su oba usmjerena na prikazivanje negativnih implikacija kloniranja i svrstani su u kategoriju „glavnih društvenih šteta“.
Prvi argument sa kojim možemo napraviti paralelu u filmu jeste taj kojim Brock tvrdi da bi se kloniranje moglo koristiti u komercijalne svrhe i radi finansijske dobiti. Ovaj argument je u svoj svojoj očiglednosti obuhvaćen filmom, budući da se Institut za kloniranje prikazuje kao, iako pod velom tajne o unutrašnjim procesima, komercijalno usmjeren i korišten u lukrativne svrhe.
Drugi Brockov argument, koji je suštinski povezan sa prvim, a koji je pokriven filmom, jeste pretpostavka po kojoj bi vlade i druge interesne grupe klonirane ljude mogle koristiti za nemoralne i eksploatatorske svrhe. Što se tiče svrhe kloniranih „proizvoda“, kao što je i nagovješteno na početku, oni su stvoreni iz jednog razloga, a to je da bi se život njihovih sponzora produžio, tako što bi, u slučaju potrebe za organima, zbog genetske podudarnosti klona i sponzora, isti mogli biti uspješno transplantirani. Sa razlogom transplantacije povezan je i naziv filma „The Island“ (Ostrvo), budući da, u trenutku kada je sponzoru potreban organ, njegova „polisa osiguranja“ biva, „nasumičnim odabirom u igri lutrije“ pozvana na to, „jedino nekontaminirano preostalo mjesto na zemlji.“ U ovom slučaju, ostrvo, koje za klonove predstavlja jedinu nadu i svrhu njihovog postojanja, jeste zapravo smrt – za klona, dok sa druge strane ono predstavlja život – za sponzora.
Što se etičkih aspekata ovakve prakse tiče, iako u filmu kritika takve prakse nije eksplicirana, putem Brockovih argumenata i povezivanjem ideje filma sa istim, možemo zaključiti da film predstavlja negativnu stranu ljudskog kloniranja, kojeg bi, ukoliko se ograničimo samo na argumente koje je film podstakao, moralno imalo zbog čega osuditi. S druge strane, kroz dijaloge su primijećeni i određeni momenti koji nas mogu navesti na razmišljane o drugačijem pogledu na ovakvu praksu. Jedan od takvih momenata je razgovor između McCord-a, Linkolna i Jordan. „Mek“, koji je rođen na prirodan način i u svijetu, govori im da, iako su njihova sjećanja vještački proizvedena, ipak nisu traumatska, kao njegova. Budući da Linkoln i Jordan imaju slična sjećanja na bezbrižno djetinjstvo, Mek je uvjeren da ih oni ne bi mijenjali za njegovo traumatsko sjećanje.
Dakle, u ovom filmu, na umjetnički, sa posebno naglašenim dramaturškim i vizuelnim elementima, veoma uspješan način, razrađene su ove dvije negativne pretpostavke mogućeg odnosa prema ljudskim klonovima. Međutim, kao što je navedeno na početku, ovaj film, iako nam nudi scenski prikaz onoga što možemo pronaći i u bioetičkoj studiji, ipak, dominantno ukazujući na negativne strane ljudskog kloniranja, nudi nešto užu perspektivu gledanja na ovu reproduktivnu praksu. Na kraju, smatram da se uspjeh filma „The Island“, posmatrajući ga iz bioetičke perspektive, kao i sa, ranije naglašenog, spoznajnog i edukativnog stanovišta, ogleda u samoj ideji, kao i u tome što podstiče na razmišljanje, a kod nekih zasigurno razvija i dublje interesovanje za ovaj problem.
Autor: Slobodan Rodić