Biomagazin

Naučno-fantastični akcioni film „Duh u oklopu“, u režiji Ruperta Sendersa, adaptacija je japanske mange istog naziva. Film je izašao 2017. godine. Radnja filma odigrava se u dalekoj budućnosti, u vreme kada su tehnologije za poboljšanje čoveka sasvim uobičajena pojava u njegovom životu, kao nešto što ga jednim delom određuje. Činjenica o postojanju ovakvih tehnologija i njihovoj upotrebi, kao moralnom problemu po sebi, predstavlja središnji činilac u odnosu na koji se pokreću ostale etičke teme ovog filma – poštovanje ličnosti i autonomije pojedinca, zloupotreba ličnosti, pa i pitanje o tome šta sačinjava samu ličnost čoveka, pitanje života i smrti, pitanje pristanka na određeni biotehnološki tretman i ostale usko vezane teme. Sve ove teme film prvenstveno obrađuje iz perspektive svog protagoniste Mire Kilian ili Motoko Kusanagi i na jedan zanimljiv način gradi mogući svet budućnosti, svet koji bi svakako mogao da postane ljudska stvarnost. U veoma maloj meri su prisutne i ostale, ne baš jasno izražene, filozofske teme kao pitanje granice između organskog i neorganskog sastava ljudskih bića, gde se tačno može povući i kada prestaje da važi, to jest, kada čovek postaje mašina i u kojoj meri se zadržava ljudskost naše vrste pored silnog unapređenja, zatim i pitanje toga da li organsko uopšte treba da određuje suštinu čoveka ili se prosto smatra nekakvim prolaznim stanjem ljudske evolucije, dok se za suštinsku odliku ljudskosti uzima duh sa svim onim što ispoljava: narav, osećanja, sećanja, svest i tako dalje.

Lik Majora Mire Kilian igra američka glumica Skarlet Johanson. Njen lik je po mnogo čemu poseban, a ponajviše po tome što se jednim manjim delom, kada je u pitanju telesna građa, sastoji od organskog dela – njenog očuvanog mozga – i u mnogo većoj meri od mehaničko-sintetičkih delova. Major Kilian je, takoreći, kiborg. Takva strana njenog bića uvećava osobine svojstvene običnim ljudima, kao što su telesna snaga, pokretljivost, spretnost, brzina i mnoge druge, u čemu se takođe ogleda njena posebnost. Mehaničko telo i očuvani mozak odnose se jedan prema drugome na taj način da telo održava njenu ličnost ili njen duh u životu, a duh u određenom smislu „oživljava“ telo, pokreće ga. Taj odnos organskog i neorganskog izražen je metaforom duha u oklopu.

Major Kilian je prvi primerak uspešno udruženog ljudskog mozga i mehaničkog tela, ali njoj ta činjenica tokom određenog dela filma nije poznata. Hanka Robotics je kompanija koja je uspešno proizvela ovakav model kiborga, koji se ispostavlja za najsloženiji model u svetu naseljenom kibernetički unapređenim ljudima. Na prvi pogled, čini se da je sve u redu sa poslovanjem te kompanije, da se kompanija ne upušta u bilo koje sumnjive radnje, ali Major Kilian će u jednom trenutku otkriti da to nije slučaj. Do tada, Major nije ni svesna da je upletena u jednu mrežu laži stvorenu od strane osoba koje rade na projektu kiborga upravljanih ljudskim duhom. Film počinje terorističkim napadom na poslovni sastanak predstavnika kompanije i pojedinaca zainteresovanih za njene tehnologije. Major je dobila zadatak da spreči taj napad, ali u tome nije uspela s obzirom da je, pored ljudi koji su ga sprovodili, istovremeno izvršen i hakerski napad na robote sluge (tačnije, mehanizovane gejše) i time okolnost dodatno otežana. Zbog toga je Major Kilian, zaposlena u protivterorističkoj jedinici javne službe bezbednosti pod nazivom „Sekcija devet“, izabrana da radi na slučaju terorističkih pretnji kompaniji, zajedno sa odabranim timom. Ali to nije jedini problem sa kojim se Major suočava – ona ima i probleme lične prirode. S jedne strane, mora da uzima propisanu terapiju da sintetičko telo ne bi odbacilo mozak, kako joj je rečeno, a s druge strane, s vremena na vreme joj se javljaju greške u opažanju u smislu da vidi nekakve slike koje nemaju jasno značenje. Pored svega toga, ona se ne seća sopstvene prošlosti ili se vrlo malo seća; seća se da je umalo poginula u terorističkom napadu na izbeglički brod i da su je naučnici kompanije Hanka odabrali da njen očuvan mozak smeste u sintetičko telo i time joj spase život. Takođe, seća se da je izgubila roditelje u napadu. O svim svojim problemima Major Kilian se poverava doktorki Ule, jednoj od naučnika koji su radili na projektu „2571” osmišljenom za stvaranje datog modela kiborga, ali je Ule uvek uverava da ne može da otkrije u čemu je problem sa njenom svešću.

Nakon terorističkog napada, Major sa svojim timom prisustvuje sastanku kod zapovednika Aramakija, na kome saznaje da je nekoliko naučnika Hanka kompanije ubijeno i da je tom prilikom izvršen još jedan postupak hakovanja robota. Počinilac ovih napada, poznat kao Kuze, ostavio je poruku u kojoj preti smrću svakome ko sarađuje sa kompanijom. Niko nije sposoban da utvrdi odakle i kako Kuze vrši svoja zlodela – ni zaposleni u kompaniji ni pripadnici protivterorističke službe. Major odlučuje da istraži gde se nalazi Kuze; odlazi kod doktorke Dalin, saradnice doktorke Ule i od nje traži da joj poveže duh sa „duhom“ uništenog hakovanog robota iz prvobitnog napada u nadi da će njegova memorija sadržati neke podatke o željenom mestu. U tom procesu Kuze je hakuje ali Major uspeva da se izbavi i otkrije njegovo mesto. Sa svojim saradnicima odlazi do jakuzinog kluba i upada u smrtonosnu zamku koju je Kuze postavio. Major je preživela napad i pritom je zadobila jača oštećena sintetičkog tela, a ni njen najbliži saradnik, Bato, nije prošao najbolje – izgubio je oči pa je morao da ih zameni kibernetičkim protezama. Na popravci ili „isceljenju“ kod doktorke Ule, Major otkriva da su greške u opažanju postale češće od Kuzeovog pokušaja hakovanja. Posle popravke, Major odlučuje da kratko vreme posveti oporavku i ispitivanju sveta u kome se nalazi, budući da je on njoj nepoznat i nakon godinu dana provedenih kao novo biće. Za to vreme, Kuze uspeva da neopaženo uđe u dobro obezbeđenu kompaniju, u odeljenje za naučna istraživanja i ubije doktorku Dalin. Major i Bato su pozvani da se jave na mesto zločina na kome otkrivaju, pomoću USB sa hologramskim podacima pronađenog na njenom neživom telu, da Kuze planski ubija sve naučnike koji su radili na projektu „2571“ – teroristički napad sa početka filma izvršen je da bi se ubio doktor Ozmond, jedan od prisutnih na poslovnom sastanku. Kuze ne gubi vreme i odmah sprovodi napad na doktorku Ule, u sred grada, hakujući umove dvojice naoružanih čoveka unapređenih nekakvom tehnologijom namenjenoj za ljudski mozak. Srećom, Major i Bato sprečavaju pokušaj ubistva i hapse jednog od počinilaca, misleći da im može otkriti novi trag u istrazi. Prilikom ispitivanja, Kuze ponovo hakuje um čoveka i iskorišćava mogućnost da porazgovara sa Majorom. Major zahteva da hakovan čovek, kroz koga govori Kuze, odgovori ko je on. Jedino je odgovorio da je rođen više od jednog puta i da stoga ima više imena. Istražitelji su za vreme hakovanja uspeli da tehnologijom utvrđivanja položaja odrede tačno mesto skrivanja Kuzea.

Protivteroristička jedinica, predvođena Majorom Kilian, poslata je da teroristu privede pravdi. Istražujući njegovo skrovište, Major otkriva na desetine živih, nesvesnih ljudi čije su glave povezane sa desetinama, čak i stotinama kablova tako da grade jednu mrežu na koju Kuze može da se nakači i preko nje vrši hakerske napade širom grada. Izdvojena od ostatka tima, Major biva napadnuta i u borbi gubi svest. Probudila se u istoj zgradi, skrivena od tima, pred Kuzeom, čovekom na kome se jasno raspoznaje sintetička koža i mnogi oblici mehaničkih delova tela. U ovom trenutku filma dešava se obrt u priči. Kuze ne ubija Majora već pokušava da je ubedi u ispravnost svojih postupaka i da su zaposleni u kompaniji u stvari loši ljudi. Objašnjava kako je shvatio da su on i ona u suštini isti – dva duha u oklopu – dok je hakovao njen um u gejši. Potom otkriva da su je naučnici Hanke sve vreme lagali da je ona prva osoba podvrgnuta takvom modelu unapređenja, iako je prvi valjani primerak. Major je, prema njegovim rečima, rođena iz pouka naučenih na greškama prethodnog pokušaja udruživanja mozga i sintetičkog tela – rođena je na greškama Kuzeovog tela. Od njega saznaje i zastrašujuću činjenicu o postupanju osoblja Hanke prema njegovom biću. Kuze je nakon operacije pri punoj svesti ležao na operacionom stolu i slušao razgovor naučnika o neuspelom spajanju sopstvenog uma sa telom, da bi zatim bio bačen kao đubre. Posmatrano sa moralne tačke gledišta, Kuze i Major su savršeni primerci nepostupanja prema jednoj formulaciji kategoričkog imperativa i to formulaciji humaniteta, koja naglašava da pojedinci postupaju tako da čoveštvo kako u sebi tako i u drugima uvek posmatraju kao cilj po sebi, a ne samo kao sredstvo za nekakav drugi cilj. Ona nije ništa drugo do alat u rukama kompanije za ostvarivanje tajnih interesa – to je jedini razlog iz kojeg je održana u životu, a ne iz namere da joj se zaista pomogne. Major je sa poteškoćama slušala sve što je Kuze pričao i nije htela da mu veruje. U moguću istinitost svega što je rečeno postala je ubeđena tek kada je primetila tetovažu na njegovoj sintetičkoj koži koja u potpunosti naliči na jednu od slika grešaka njenog opažanja, tačnije, na sliku manje japanske građevine u plamenu. Kuze, kao i ona, ne razume značenje te slike i savetuje je da prestane da uzima terapiju za mozak zato što ona služi za suzbijanje sećanja, što ona i čini. Tim je spašava, a Kuze odlazi sa tog mesta.

U želji da sazna više o prošlosti i radu naučnika, Major u tajnosti odlazi kod doktorke Ule, u njen stan, gde je prisiljava da kaže sve što zna o projektu „2571“. Doktorka otkriva da je iskorišćeno čak devedeset osam tela za eksperiment pre nego što su postigli uspeh. Ne zna tačno odakle tela dolaze, ali zna da je njihovo prikupljanje u nadležnosti izvršnog direktora kompanije, gospodina Katera. Prema zamisli gospodina Katera, Miri, ili Motoko, usađena su lažna verovanja o terorističkom napadu na brod kao motiv u borbi protiv terorizma. Ovaj momenat u filmu je zanimljiv iz moralne perspektive s obzirom da je doktorka Ule bila svesna o neispravnosti učitavanja lažnih sećanja, čak se i nije slagala sa odlukom izvršnog direktora, ali je na kraju morala da izvrši naređenje. U ovakvom postupanju se ogleda dobar primer prenosa moralne odgovornosti sa izvršitelja naređenja na narednika, kada izvršitelj misli da ne zaslužuje ni najmanju osudu. Pitanje je ko u ovakvim okolnostima zaista zaslužuje moralnu osudu, pa i kaznu, ili možda treba reći da svi učesnici to zaslužuju. Što se tiče doktorke Ule, ona u filmu pokazuje osećaj krivice i svest o mogućnosti prihvatanja drugih pravaca delanja, ne baš na izričit način, i sebe svakako smatra odgovornom za sve svoje postupke i tu odgovornost ne pokušava da izbegne. Telo Kuzea moralo je da bude bačeno zato što se njegov um, prema ubeđenju doktorke, pokazao kao nestabilan i opasan.

Direktor Kater je otkrio da je Major Kilian razgovarala sa doktorkom Ule o zabranjenoj temi i zato je izdao naređenje za njeno privođenje. Obezbeđenje kompanije je uhapsilo Miru u gradu. Tokom prolaska kroz hodnike Hanke, zarobljena Mira još jednom opaža greške u vidnom polju koje ovoga puta imaju jasno značenje, s obzirom da može da ih smesti u odgovarajući kontekst – opaža ljude u krevetima kako vrište i opiru se osoblju Hanke dok vrše ispitivanja i jednog muškarca koji viče „Motoko“. Bilo je vidljivo da ti ljudi nisu svojom voljom završili u tim prostorijama. Major polako shvata ko je sve vreme zapravo negativac u sukobu između kompanije i Kuzea.

U razgovoru sa doktorkom Ule, Kater naglašava da je Major postala opasnost po poslovanje kompanije i kao jedino rešenje za očuvanje njenog ugleda, a i tajnosti neispravnih radnji, predlaže skidanje svih podataka o Kuzeu i eutanaziju, uprkos protivljenju doktorke o drugom postupku. Doktorka, obavezana ugovorom, morala je da ga posluša i njen predlog o brisanju Mirinih sećanja i održavanja u životu biva odbačen. U određenoj meri, Ule je zavolela svoju tvorevinu, brinula je o njoj, saosećala je sa njom i stoga je njeno nastojanje da je spasi bilo razumljivo. Kater je iz svoje kancelarije posmatrao čitav postupak u sobi za eutanaziju kiborga. Doktorka je uspešno lažirala eutanaziju, oslobodila je Majora i dala joj važne podatke o njenoj pravoj prošlosti. Mira je pobegla iz kompanije, a pobesneli Kater je ubio doktorku. Ubistvo doktorke je iskoristio na sastanku sa zapovednikom Aramakijem da bi ga ubedio u tvrdnju da je Major hakovana od strane teroriste, da je ona izvršila ubistvo i da, stoga, treba da bude ubijena na licu mesta, inače će loša vest o iskvarenom pripadniku „Sekcije devet“ procuriti u javnost. Aramaki se usprotivio Katerovoj zamisli. U međuvremenu, Major je istraživala o svojoj prošlosti, o svom pravom identitetu. Podaci koje je dobila sadržali su adresu stana ka kome se zaputila. Kod stana je upoznala jednu stariju ženu i njenu mačku – slika mačke je takođe jedna od grešaka u opažanju. Videvši da se Major dopala mački, žena je srdačno poziva u dom da porazgovaraju. Dok je žena pravila čaj, Major je razgledala sobu u kojoj su stvari pokrivene najlonom. Od žene je saznala da je to soba njene ćerke Motoko koja je umrla pre godinu dana, ali je pre smrti pobegla od kuće. Navodno je izvršila samoubistvo, čak je i pepeo poslat majci koja je odbila da poveruje u istinitost tog događaja. Prema njenim rečima, ćerka je bila srećna što je sa svojim prijateljima živela u delu grada poznatom kao „zona bez zakona“ i što se sa njima zalagala protiv upotrebe tehnologije iz uverenja da ona uništava svet. Uzrok njenog bega od kuće je dolazak policije. Ožalošćena žena je opisala i osobine svoje ćerke, navodeći da je bila hrabra i divlja i da je Major podseća na nju, pogotovo zbog načina na koji je gleda. Mira je shvatila šta se desilo u prošlosti.

Koristeći mogućnost da mislima razgovara sa sedištem svoje jedinice, Major obaveštava Aramakija o tome šta se zaista desilo i kako je Hanka došla do tela neophodnih za ogled. Svesna da se izlaže opasnosti otkrivanja svog položaja, zatražila je od Aramakija da je priključi na mrežu da bi Kuze mogao da je pronađe jer želi da mu saopšti svoja saznanja. Sa svojim zapovednikom se dogovorila da Kater mora da odgovara za svoje postupke. Gospodin Kater je ceo razgovor prisluškivao na daljinu, naravno, putem tehnologije. Praćenjem kretanja Majora preko mreže utvrdio je da se nalazi u zoni bez zakona. Naredio je da se ona napadne letećom jedinicom, a pod svojim upravljanjem, na daljinu, je stavio obližnji „pauk-tenk“. U međuvremenu, agenti Hanke su poslati da ubiju pripadnike jedinice „Sektora devet“ i zapovednika Aramakija, mada u tome nisu uspeli. Nakon što je izbegao smrt, Bato je krenuo u potragu za Majorom.

Kada je stigla na željeno mesto, Major je ponovo doživela slike u opažanju – videla je agente Hanke kako hvataju i odvode osobe koje su živele u toj zoni, videla je gospodina Katera kako sve to neuznemireno posmatra, videla je kako uništavaju celo mesto i čoveka koji u strahu viče njeno pravo ime, videla je građevinu kako gori u plamenu. Greška u opažanju je konačno dobila svoj smisao. Nije bilo nikakvog spašavanja života u terorističkom napadu niti bilo kakvog dobročinstva; sve je bilo čist zločin skriven od očiju javnosti. Sve te osobe koje su se borile protiv kibernetičkih tehnologija ubijene su pre više od godinu dana da bi se na njima vršili ogledi o pokušaju stvaranja novih modela kibernetički unapređenih ljudi. Sa Kuzeom se sastala u spaljenoj kući. Rekla mu je da se seća svega što se u prošlosti desilo. Rekla mu je i njegovo pravo ime – Hideo – kako je bilo urezano na zidu uništene kuće. Kuze je predložio da mu se pridruži u napuštanju fizičkih tela i priključi na mrežu koju je napravio i za koju veruje da će mu omogućiti večan život i nastavak osvete. „Pauk-tenk“, upravljan od strane Katera, napadom prekida njihov razgovor. Kuze zadobija teške povrede i Major je ostavljena da se sama izbori sa tenkom u čemu je i uspela, zadobivši teške povrede. Ubrzo je na mesto sukoba došla i snajperska jedinica u helikopteru koja uspeva da ubije Kuzea pre nego što je jedan pripadnik Mirinog tima oborio helikopter. Bato dolazi i spašava Majora. Zapovednik Aramaki je od premijera dobio pristanak da ubije gospodina Katera i preko mreže je takođe zatražio saglasnost Majora za taj čin. Ubistvom Katera prekinuto je tajno poslovanje Hanke i osvećene su sve njegove žrtve. Pred kraj filma, Major se sa ženom iz stana sastala kod groba Motoko i rekla joj da ne mora više da dolazi na to mesto.

Radnja filma i događaji kroz koje glavni lik prolazi savršen su pokazatelj važnosti i ozbiljnosti rasprava o bioetičkim pitanjima i moralu uopšte. Dobar deo onoga što Major iskušava suštinski se ne razlikuje od iskustava koje ljudi u današnjem vremenu mogu preživeti ili zapravo već preživljavaju – razlika je samo u vremenu. Upotreba tehnologija budućnosti treba da počiva na utvrđenim principima i vrednostima prisutnim u biomedicinskoj praksi. Osnovna vrednost, pored mnogih drugih, jeste vrednost postupka pristanka – jednog od ključnih uslova mnogih tretmana – zasnovanog na prethodnoj obaveštenosti. Iz te vrednosti proističe princip delanja lekara (i svih koji pružaju slične usluge) da pacijentu uvek treba da saopšte sve o postupku koji će na njega da primene ili o leku koji će da koristi. Najčešći primeri neispravnog postupanja u današnjem vremenu su primeri plastičnih hirurga. Često se dešava da hirurg, u želji da zaradi ili zbog nedovoljne stručnosti, uradi operaciju koja pacijenta ostavlja unakaženog ili ga životno ugrožava. Potpuno suprotan primer su oni hirurzi koji detaljno objasne moguće loše posledice i rizike operacije ili čak čvrsto savetuju pacijentu da se ne izlaže operaciji, ni kod njega ni kod drugih hirurga. Na slučaju Motoko i svih njenih ubijenih prijatelja vidimo najgori mogući primer narušavanja principa pristanka. Da su znali šta naučnici Hanke žele da urade, dobro bi razmislili pre nego što ostave fizički dokaz pristanka. Neki bi verovatno i pristali, to jest, rizikovali bi život zarad veoma malo verovatnog uspeha i dužeg života u sintetičkom telu. Primer sa neodgovornim hirurgom i primer sa Motoko takođe ističu momenat zloupotrebe ličnosti zarad lične koristi ili koristi većine. Na prvi pogled, pojedinac koji se ne udubljuje u razmišljanja o moralu osudio bi postupak hirurga i dela osoblja Hanke, nesvestan činjenice da se u njegovoj moralnoj svesti prepliću principi deontološke i konsekvencijalističke etike. S jedne strane, Kantova formula humaniteta bez izuzetka zabranjuje svako nepoštovanje nečije ličnosti i pojedinac bi se složio da prema drugima treba da se odnosimo kao prema krajnjoj vrednosti, ali s druge strane, pojedinac isto tako rasuđuje i prema posledicama koje proizvode postupci drugih, a u ovim primerima to su smrt, unakaženost i ostale. Film bi zapravo mogao da se tumači i iz konsekvencijalističke perspektive i time bi postupci naučnika i izvršnog direktora poprimili sasvim drugačije moralno svojstvo, ako u obzir uzmemo širu sliku. Naime, jedno od osnovnih pitanja na koje konsekvencijalista mora da odgovori je pitanje o tome dokle se protežu posledice naših postupaka, takoreći, šta sve obuhvataju, šta su relevantne posledice. Možda je smrt nekoliko desetina pojedinaca nešto veoma malo u odnosu na celokupnu dobrobit uspešnog korišćenja sintetičkih tela ili možda je njihova smrt jedina posledica na koju se treba ograničiti i tu se zaustaviti – nema dalje! Konsekvencijalistički kriterijum u određenom smislu povlači relativnost osude i pohvale u zavisnosti od toga šta ćemo smatrati posledicama nečijeg postupka i od toga da li drugi pojedinci te posledice tumače kao dobre ili loše. U svestima nekih, gospodin Kater može proći kao neko ko je podneo teške žrtve zarad budućnosti čovečanstva. Na kraju krajeva, šta god da se desilo, Major je ostala živa, a sa njom su stečena mnoga saznanja o novim mogućnostima unapređenja ljudi, ali po koju cenu?

 

Autor: Nebojša Lukić