Jedno od glavnih pitanja današnjice koje se tiče kako života pojedinca, tako i života i kretanja kompletnog društva jeste da li je za čoveka bolje obuzdavati prirodu i stavljati je pod kontrolu koliko je to moguće ili joj se u potpunosti prikloniti i povinovati njenim zakonima bez pokušaja njenog kroćenja. Pitanje se odnosi na večito problematični odnos prirodnog i veštačkog i ulogu čoveka u tom odnosu. Ovo pitanje se u većoj ili manjoj meri postavlja još od početka industrijske revolucije (a i pre), kada su nezgrapne mašine počele umnogome da utiču na kompletnu društvenu strukturu. Danas se celo čovečanstvo nalazi u situaciji da je gotovo nesposobno da opstane bez „veštačke“ mašinerije koju poseduje. Činjenica je da smo na to pitanje svojim delanjem već odavno odgovorili sa „obuzdaj prirodu i podredi je sopstvenim potrebama.“ Međutim i dalje kao eho ostaje pitanje da li je taj put ispravan i koje su njegove dobre, a koje loše posledice.
Ono što se kroz ceo roman Artura Klarka „Grad i zvezde“ provlači, pored izvrsne naučno-fantastične priče i neverovatno detaljnih i maštovitih opisa jedne moguće daleke budućnosti čovečanstva, jeste upravo to pitanje, da li je bolje stvoriti jedan mali, ljudski, „veštački“ svet i ograditi se od gotovo svega što čovek sam nije stvorio ili se povinovati prirodi i njenim zakonima bez obzira na (ne)željene posledice.
U romanu, radnja se vrti oko glavnog lika Alvina koji je rođen ili da se tačnije izrazim, sklopljen, u Dvorani Stvaranja u gradu Diasparu u dalekoj budućnosti, više milijardi godina od danas. U tom trenutku planeta Zemlja je opustošena. Oko Diaspara, koji je opasan visokim zidinama i koji je u potpunosti zatvoren grad, ne nalazi se ništa osim peščane pustinje koja se prostire preko cele planete. Ne postoje više šume, okeani niti bilo kakav život na zemlji, osim ljudskog. Alvin je slušao legende o nekim ljudskim precima koji su nekada živeli u otvorenim gradovima kojih je bilo mnogo i prostirali su se preko čitave planete. Diaspar, takav kakav je sada postoji već oko milijardu godina. Prema predanju, pre Diaspara, takođe postoji ogroman vremenski raspon u kome su ljudi osvojili celu galaksiju, bili gospodari velikog dela univerzuma, dok nisu naišli na misteriozne „Osvajače“ koji su ih gotovo uništili i saterali ih nazad na opustošenu planetu Zemlju gde su i sagradili Diaspar iz koga, zbog straha od „Osvajača“ nisu više nikada izlazili. Grad je u potpunosti zavisan od mašina kojih ima od običnih robota koji obavljaju najprostije fizičke poslove u gradu, pa do centralnog kompjutera koji upravlja celim gradom i koji se smatra čistom inteligencijom (koja naravno daleko prevazilazi najsuperiorniju ljudsku inteligenciju). Centralni kompjuter je sam po sebi benevolentan i stvoren da služi građanima Diaspara. Što se tiče građana Diaspara, oni se naizgled biološki ne razlikuju mnogo od njihovih davnih predaka (tj. nas). Međutim, oni su suštinski nešto potpuno različito od današnjeg homo sapiensa. Građani Diaspara su dosegli besmrtnost. Oni izlaze iz Dvorane Stvaranja kao fizički
potpuno zrele jedinke. Proces starenja više ne postoji. Životni vek prosečnog građana Diaspara traje oko nekoliko hiljada godina, tj. dok on sam ne odluči da se vrati u Dvoranu Stvaranja i tamo „umre“. Pre „smrti“, čovek sam odluči koja sećanja želi da sačuva za neki budući život, a koja želi da zauvek izbriše. Na taj način, već milionima godina jedni isti ljudi žive u Diasparu, ali se u intervalima od po nekoliko hiljada godina tako smenjuju, da se retko poklopi da dva čoveka budu savremenici dva puta. Međutim retko se dešava i da se rode neki „jedinstveni“, kao što je Alvin, koji nikada pre nisu živeli. Vremenom im je izgubljen osećaj za lepotu ljudskog tela, s obzirom na to da su odavno dostigli standard savršene lepote i da su svi u toj „savršenosti“ jednaki. Svakom građaninu se po rođenju nasumično odabiraju dva roditelja i jedan mentor.
Diaspar je utopija. U njemu su građani oslobođeni od egzistencijalnih problema, sigurni su i ne postoji ništa što bi im moglo ugroziti život ili što bi ih primoravalo da rade nešto što ne žele. Hrane imaju u izobilju, jer je mogu stvoriti mislima. Sve poslove koje ljudi ne žele da rade, rade roboti. Međutim, prosečan građanin Diaspara gotovo da ne zna za ljubav i bliskost između ljudi, nesposoban je za reprodukciju prirodnim putem, seks je u potpunosti izgubio reproduktivnu ulogu i opstao je samo zbog zadovoljstva koji pruža.
Nedaleko od Diaspara postoji još jedan ljudski grad, Lis. Od cele opustošene Zemlje, ostala je jedna mala oaza nečega što je zemlja nekada predstavljala, u kojoj buja živi svet, postoji jezero sa pijaćom vodom i ima zelenila. Građani Lisa, iako imaju tehnološkog znanja gotovo isto koliko i njihove komšije, ne koriste ga. Oni su odabrali drugi put. Odabrali su da žive onako kako su živeli ljudi u prastarim vremenima (čak i za nas prastarim). Žive u svojim ručno sagrađenim kućama, gaje svoju hranu, rađaju se i umiru kao i mi danas. Međutim, ono što i njih razlikuje od recimo, današnjih ljudi je to što su stvorili tako dobar osećaj zajedništva, da su razvili kolektivnu telepatiju. Oni gotovo da ne govore. Nisu izgubili sposobnost govora samo zato što vole da pevaju. Komuniciraju isključivo telepatijom i u stanju su da pročitaju svačije misli u bilo kom trenutku, sa bilo koje razdaljine.
I Lis je takođe utopija. U njemu se takođe meštani ne brinu za svoju egzistenciju, jer uzgajaju svoju hranu. Besmrtnost su mogli da dostignu, ali su je namerno izbegli. Oni uživaju u svom jedinstvenom životu, a smrt, koja je za njih večna, predstavlja još jednu lepotu života.
Klark nam u opisu Lisa i Diaspara pruža dve zamislive krajnosti daleke budućnosti ljudske vrste, dve potpuno različite utopije. U jednoj su ljudi uspeli da prevladaju sve one stvari koje se danas smatraju nesavršenostima i smetnjama kao što su „dosadni“ poslovi, fizičko – estetski nedostaci, bolesti, smrtnost itd., gde se individualizam razvio do te mere da su ljudi gotovo izgubili svaku emotivnu bliskost, a u drugoj su sve te stvari ljudi prihvatili kao deo lepote života i ne smatraju ih nedostacima. Sa druge strane su razvili takvu kolektivnu svest i emotivnu bliskost da su u stanju da se međusobno savršeno sporazumeju u sekundi bez ijedne progovorene reči.
Autor: Aleksandar Mraović