Pandemije u fokus dovode etičke dileme. Bolnice širom sveta nisu bile u stanju da se izbore sa milionima onih kojima je potrebno lečenje od posledica korona virusa. Kina je izgradila improvizovane bolnice i uskratila lečenje onima kojima je potrebna nega, a koji nisu oboleli od korona virusa; Italijani čekaju sat vremena pri telefonu da bi im se javila hitna služba. Nekoliko zemalja će bolje proći: Sjedinjene Američke Države imaju manje od 100.000 kreveta za intenzivnu negu, a očekuje se da će im biti potrebno najmanje 200.000 da bi se nosili sa oboljelima od korona virusa; Ujedinjeno Kraljevstvo ima samo 8.200 respiratora i dobija dodatnih 3.800.
Budući da su zdravstveni sistemi pretrpani brojem pacijenata većim nego što kapaciteti mogu da podnesu, medicinsko osoblje je primorano da odluči kome treba da obezbede slobodne respiratore i krevete na odeljenju za intenzivnu negu. Quartz je razgovarao sa osam etičara, koji su se složili da u tako teškim situacijama prednost imaju oni koji imaju najveće šanse da prežive. Uprkos jednoglasnosti, svi su se složili da je ova odluka daleko od jednostavne i da je ne treba olako uzimati.
Različite etičke teorije, isti odgovor
Odluka o davanju prioriteta onima koji imaju dobre izglede za preživljavanje podržana je s nekoliko etičkih teorija. Utilitarizam, na primer, tvrdi da je moral određen posledicama akcija, pa bi trebalo da težimo stvaranju maksimalnog dobra za maksimalan broj ljudi. „Ako pružimo oskudan tretman onima koji ne mogu imati korist od njega (a svakako imaju velike šanse za smrt), tada će umreti ne samo oni, već i oni sa većom verovatnoćom preživljavanja (ali im je za to potreban respirator)“, kaže Lidia Dagdejl (Lidia Dugdale), profesor medicine i direktor Centra za kliničku medicinsku etiku na Kolumbija Univerzitetu (Columbia University). „Nije pošteno raspoređivati oskudne resurse na način koji minimizira spašene živote.“
Suprotna teorija, koja etiku zasniva na društvenom ugovoru, na koji bismo pristali da prethodno ne poznajemo svoj status u društvu, dolazi do istog zaključka. Džošua Parker (Joshua Parker), lekar opšte prakse koji je napisao članak o etici nege vezane za korona virus za „Journal of Medical Ethics“, ukazuje na koncept filozofa Džona Rolsa (John Rowls) o “velu neznanja” kao načinu da se odredi pravedna akcija: „Iza vela neznanja lišen sam bilo kakvog saznanja o svom položaju. Ne znam da li ću biti star, mlad, bogat, siromašan, zdrav, oskudnog zdravlja, muško ili žensko; i ne znam hoću li oboleti od COVID-19, ili, ako hoću, koja će mi sredstva biti potrebna“, piše u e-mailu Quartz-u. Ovaj misaoni eksperiment olakšava procenu toga šta je pošteno za društvo u celini. Aleks Džon London (Alex John London), direktor Centra za etiku i politiku na Carnegie Mellon Univerzitetu, slaže se sa navedenim: „Takvi činioci bi mogli biti pokazatelj da, u slučaju pandemije, kada ne mogu svi biti spašeni, zdravstveni sistemi treba da koriste svoje resurse da bi spasili što više života – jer je to strategija koja omogućava svakoj osobi poštenu šansu da bude u mogućnosti da nastavi svoj život.“
Čak i uobičajeno suprotstavljene, različite etičke teorije ukazuju na isti zaključak. Utilitarizam, koji se fokusira na posledice radnje, obično je suprotstavljen deontologiji, koja uči da je moral određen samim činom. „Deontolog bi mogao početi sa argumentom pravde: svaka osoba je pojedinačno vredna i trebala bi imati jednake šanse za zdravstvenu zaštitu“, tvrdi Anders Sendberg (Anders Sandberg), filozof sa „Future of Humanity Institute“ Univerziteta Oksford (Oxford University). Ali ako je to jednostavno neizvodivo, tada je i teorija neodrživa. „Kao što tvrdi Kant (Immanuel Kant), „dužnost implicira mogućnost“, a ako neko ne može da preduzme radnju, to ne može biti i obavezno.“ Deontološki pristup koji bi lečio sve podjednako je neodrživ u situaciji kada jednostavno nema dovoljno medicinske opreme koja bi lečila sve; ako će neki imati pristup, a neki neće, moramo se suočiti sa pitanjem: ko ima prioritet da bude lečen. I tako bi se „čak i najdosledniji deontolog obično složio“ da je pogrešno lečiti ljude koji verovatno neće imati koristi od toga, dok drugi imaju istu potrebu, smatra Brajan Derp (Brian Dearp), zamenik direktora „Yale-Hastings Program in Ethics and Health Policy“ Univerziteta Jejl (Yale University) i Hastings centra (The Hastings Center).
Lekari su se suočili sa potrebom raspodele resursa, usled velike potražnje, mnogo pre korona virusa. Dagdejl (Dugdale) ističe da su smernice za raspodelu respiratora Odeljenja za zdravlje u Njujorku (New York Department of Health), objavljene u novembru 2015. kako bi se rešili problemi usled epidemije gripa. U lečenju su ranije korišteni sledeći principi: ko prvi dođe na red, prvi dobija pomoć, a jedan od metoda je bio i metod slučajnog izbora. Takođe, prioritet ko će biti lečen određivao se u zavisnosti od lečnikove procene kliničke slike pacijenta, a prioritet ispred svih ostalih imali su i zdravstveni radnici. Međutim, otkriveno je da su ovi metodi ili previše subjektivni, ili nisu uspeli da spasu većinu života. Godine života su odbijene kao kriterijum, jer diskriminišu starije osobe, a ima dosta slučajeva u kojima starija osoba ima bolje izglede za preživljavanje od nekoga mlađeg.
Stoga je odluka bila „koristiti kliničke faktore samo za procenu verovatnoće preživljavanja pacijenta i za određivanje da li će pacijent biti podvrgnut terapiji respiratorom.“ Međutim, u prelomnim trenucima, oni su odobravali lečenje dece od 17 godina i mlađih, prije nego odrasle osobe, u situacijama u kojima su i jedan i drugi pacijent imali jednake šanse da prežive. Dagdejl dodaje da se govori o primeni ovih smernica za lečenje od korona virusa u Njujorku.
Nema dobrog odgovora
Teške posledice svake odluke donete u tako ekstremnim okolnostima znače da je, uprkos dogovoru, najbolji tok akcije teško odrediti. „Rekao bih da ostaviti neke da umru bez lečenja NIJE moralno, ali možda je potrebno, ukoliko nema dobrih opcija“, piše Dejvid Čan (David Chan), profesor filozofije na Univerzitetu Alabama (University of Alabama) u Birminghamu. „Ukoliko bismo tvrdili da je to moralno, zanemarili bismo tragični element, i bolje je da se lekari osećaju loše u vezi izvlačenja najboljeg iz loše situacije, nego da budu ubeđeni da su učinili pravu stvar.“
Umesto toga, to je najmanje loša opcija. Alternativa, poput sistema lutrije, ili davanja prioriteta najbolesnijima, verovatno bi dovela do više smrtnih slučajeva. „Postoji šansa da uložimo resurse u pacijente koji pritom ne prežive, i na taj način smo osudili, ne samo pacijenta kojeg smo pokušali da spasimo, već i pacijenta koji je predan na skrb, jer su resursi potrošeni“, kaže Venesa Bentli (Vanessa Bentlei), profesor filozofije na Univerzitetu Alabama u Birminghamu. „Životi koje je bilo moguće spasiti su izgubljeni.“
Iako postoji dogovor o najboljem pristupu, nijanse primene ove odluke će uvek biti teške. Ne samo da lekari moraju precizno proceniti i dati prednost onima koji imaju najbolje šanse za preživljavanje, već mogu postojati i slučajevi kada bolnica nema dovoljno opreme da pomogne ni onima koji imaju jednake šanse. Italija je prioritetno tretirala one koji imaju „najbolje šanse za uspeh“, a kao drugi kriterijum dodaje one „koji imaju više potencijalnih godina života“. U vezi sekundarnog faktora se nije lako složiti, ali u slučaju korona virusa, to je etičko pitanje sa kojim će lekari morati da se suoče.
Priredio: Slobodan Rodić
Izvor: Quartz