Britanika definiše eugeniku kao nauku o poboljšanju ljudske rase genetskim sredstvima. Cilj eugenike je stvoriti uslove koji će dovesti do stvaranja telesno i duševno zdravog potomstva, tj. sprečiti stvaranje nezdravog. Postavljeno iz ove perspektive, eugenika deluje kao nauka koja se bavi poboljšanjem ljudske vrste. Međutim, ona je vrlo često, ako ne i uvek, upotrebljavana u lošoj konotaciji.
Eugenika nastaje u XIX veku, tačnije, njen prvi pomen je u delu “Nasledni genije” Frensisa Galtona. Galton je ovde izneo tezu da bi sistem ugovorenih brakova između istaknutih muškaraca i bogatih žena na kraju stvorio nadarenu rasu. Američko eugeničko društvo (osnovano 1926.) podržalo je ove teorije. Oni su se zalagali i za ograničavanje broja doseljenika koji su pripadnici “niže rase” (misli se na zemlje istočne Evrope, Italije, Grčke i drugih). Društvo se takođe zalagalo i za sterilizaciju duševno i mentalno obolelih ljudi. Većina država u Americi donela je zakone o sterilizaciji, a nasilna sterilizacija je nastavljena i u XX veku. Koliko smo svesni činjenice da se eugenika i danas sprovodi? Moderna eugenika, ipak, koristi drugačije termine. Kažemo da je planeta prenaseljena, postoji dosta “glupog naroda” koji ne služi ničemu, a troši resurse? Koliko zapravo našim stavovima i ponašanjem doprinosimo ideji, a da nismo svesni?
U ovom članku navešću nekoliko slučajeva (zlo)upotrebe eugenike kroz istoriju. Oni su tu da probude neka pitanja u nama i o nama kao ljudskoj, dominantnoj rasi.
Kao što je napomenuto u uvodu, Sjedinjene Američke Države imaju bogatu istoriju kada je eugenika u pitanju. Posle osnivanja društva eugeničara, SAD su napravile niz kvazi testova kojima bi testirali doseljenike i time ih razvrstavali u pogledu toga da li su podobni za život u SAD ili ne. Čak 80% njih nije prolazilo ove testove. Do 1930. g. SAD su donele zakon o sterilizaciji umobolnih, pijanica, epileptičara, mentalno zaostalih osoba. Niko nije razmišljao o životima tih ljudi. Američki predsednik T. Ruzvelt je bio pristalica eugenike, izjavivši jednom da bi voleo da se prestane sa razmnožavanjem pogrešnih ljudi.
Eugenika je vrlo popularna bila i širom sveta. U Australiji, zločini nad Aboridžinima pravdani su darvinizmom. Njima se trovala hrana, njihova deca su stavljana u sirotišta bez mogućnosti za normalan razvoj i život kako bi im se zatrla kultura. Sve je to uradila viša, bela rasa.
Najpoznatiji primer, o kojem ću napisati malo više, jeste primer Nacističke države i njihovog programa Lebensborn. Po završetku Prvog svetskog rata, Nemačka, kao i sve države učesnice u ratu, izgubila je veliki deo stanovništva, ponajviše mušku populaciju. Devastirana ratom i samom depresijom u posleratnim godinama, broj abortusa se povećao na 800 000 godišnje. Pored toga, postojao je i problem da veliki broj žena nije mogao da stupi u brak zbog nedostatka muškaraca. Kako bi se nadomestili veliki gubici, a kasnije i gubici masovnim ubistvima miliona Jevreja, taj jaz u stanovništvu koji se stvorio nadomestio se rasnom politikom. Cilj Lebensborna bio je stvoriti čistokrvnu arijevsku rasu, stvoriti rasne i genetski vredne porodice sa mnogo dece. veliku ulogu u Lebensborn projektu, ali i u čitavoj nacističkoj ideologiji, imala je upravo eugenika (nacisti su to nazivali Rassenhygiene). Bilo je bitno stvoriti naučno objašnjenje za ideju da su Nemci viša rasa u odnosu na druge. To je bio pokušaj “igranja sa genetikom” kako bi se stvorila viša rasa, nordijska, koju bi karakterisali ljudi plave kose, svetloplavih očiju, inteligentni, moralno uzdignuti. Takvi ljudi su ohrabrivani da imaju što više dece. Projekat se završio katastrofom. Po završetku rata mnogi ljudi nisu znali ko su im roditelji, mnogi su izgubili svoj identitet saznavši istinu.
Švedska je sredinom XX veka sprovela masovnu sterilizaciju bez odobrenja.
Zakone koji su važili tokom nacističke okupacije, u Švedskoj su važili sve do 1975. godine.
U Kanadi, pokrajine Alberta i Britanska Kolumbija, sprovode obaveznu sterilizaciju i danas.
Čehoslovačka je 1973. g. sprovela sterilizaciju Romkinja, mameći žene obečanjima od strane države. Slučaj je otkriven 2001. g. kada je jedan pravnik obelodanio desetine slučajeva državne sterilizacije nad manjinama.
Slučaj Kine je možda najpoznatiji u svetu. Kineske vlasti su uvele politiku jednog deteta i na taj način uticali na reprodukciju sopstvenog stanovništva. Drastičniji slučajevi dešavali su se u Japanu, gde su sredinom minulog veka vlasti nasilno sterilizovale kriminalce i ljude sa genetskim predispozicijama za retke bolesti.
Indija je sedamdesetih godina XX veka podvrgla nasilnoj vazektomiji na desetine hiljada muškaraca kao deo programa za planiranje porodice.
Peru je devedesetih godina podvrgao nasilnoj sterilizaciji na stotine hiljada žena iz niže klase, pod izgovorom da je potrebno da se smanji natalitet i tako popravi ekonomska situacija u zemlji.
Rimskim ugovorom iz 1998. godine, Međunarodni sud u Hagu za zločine protiv čovečnosti je propisao zakon o zabrani eugenike i prakse nasilne sterilizacije nad stanovnicima bilo koje zemlje.
Svedoci smo velikog napretka u nauci. To nam daje mogučnost za kognitivno i moralno poboljšanje ljudi. Da li bi takva vrsta poboljšanja bila dostupna svima? sama činjenica da bismo istraživanja vršili nad ljudima je veoma upitna. Ne znamo da li bi različiti organizmi odgovorili na terapiju i koje su posledice toga? Koliko je u stvari, opravdano koristiti veštačka sredstva čak i za poboljšanje i time promeniti tok prirode? Ko bi bila ta osoba koja bi odlučivala da li neko zavređuje poboljšanje ili ne? Pitanja je mnogo, a na nama je da pokušamo da ih odgonetnemo.
Autor: Jelena Stojković