Ovog meseca, Kayla i Lance Edwards su dobili svoje prvo dete, ćerku Indy Pearl Edwards, i tako postali četvrti par koji je dobio dete u programu transplantacije materice koji se sprovodi na Baylor Scott & White Health’s Baylor Univeristy Medical Center.
Ovaj par bi svakako imao veliku ljubavnu priču, čak i bez ovih neobičnih okolnosti. Zajedno su pohađali osnovnu školu u Vankuveru, nakon nje izgubili kontakt, da bi se ponovo povezali preko socijalnih mreža, gotovo deceniju kasnije. Nakon nekoliko meseci dopisivanja preko igrice „Words with Friends“, najzad su izašli na sastanak u Januaru 2013. godine, i verili se godinu dana kasnije.
Kayla je oduvek znala da želi porodicu, ali osnivanje njene nije bilo lako. Kada je imala 16 godina, dijagnostikovan joj je Mayer-Rokitansky-Kuster-Hauser (MRKH) sindrom, kongenitalni poremećaj zbog kog se devojčice rađaju bez, ili sa slabo razvijenom matericom. Stalno je bila aktivna u onlajn MRKH zajednicama, da bi u jednom trenutku saznala da postoji opcija za žene kao što je ona: donacija materice i transplantacija. Prvi porođaj ikada sa transplantiranom matericom se desio u Švedskoj, 2014. godine, iste godine kada se ovaj par venčao. Baylor, jedna od prvih institucija u SAD-u koja je sprovodila ovu proceduru, je dve godine kasnije započela svoje kliničko ispitivanje, podstičući Kayla, 28 i Lance, 27, da se presele u Dalas.
Ovo je priča bračnog para, veoma malo editovana i skraćena radi jasnoće.
TIME: Ako možeš to da izraziš rečima, kako se osećaš trenutno?
Kayla: Tako je nagrađujuće konačno je imati. Pokušavali smo toliko dugo, i bilo je dana kada smo mislili da se ovo nikada neće desiti – posebno kada mi je dijagnostikovan MRKH sindrom. Mogućnost da najzad mogu da je držim i da kažem ‘O moj Bože, ona je ovde i ona je naša’ je prosto neverovatna. To je jednostavno poseban osećaj, i vredan svega.
Lance: Tri godine koje su bile potrebne da dođemo do ovog trenutka sada, su se činile kao jako dugačak put, ali je sasvim vredelo. Samo želim da upijem svaki minut koji mogu. Iskreno, imam osećaj kao da je sve ovo vantelesno iskustvo.
TIME: Kako je izgledao čitav taj proces, od transplantacije do porođaja?
Kayla: Definitivno je bio dugačak proces – malo duži neko kod nekih drugih devojaka iz programa, zbog toga što smo imali par prepreka na putu. Doselili smo se 2016. godine, kada su nas primili u kliničko ispitivanje. Prodali smo našu kuću, Ostavili smo iza sebe sve što smo znali; čak nismo ni poznavali nikoga u Teksasu. A onda kada smo stigli ovde, organi mog donora su zapravo propali. Bilo je teško naći podudarnu krvnu grupu za mene, pa smo morali da čekamo još godinu dana da bih se poklopila sa nekim. Taj period je bio stvarno težak, samo sedeti u Dalasu i pitati se ‘Da li će se ovo desiti? Da li smo napravili pravi izbor?’
Najzad su mi transplantirali matericu drugog donora 2017. godine, i otprilike 3 meseca nakon operacije, doktori su odlučili da urade transfer embriona. Nije uspelo. Uradili su još jedan transfer embriona, ali ponovo bezuspešno. Uradili smo ciklus vantelesne oplodnje, ali nije bilo jajnih ćelija; moje telo nije reagovalo na lekove. Morali smo da prođemo kroz još jedan ciklus vantelesne oplodnje, i ovog puta smo dobili samo dva embriona. Urađen je još jedan transfer embriona, ali ponovo nije uspelo. Tokom četvrtog transfera, našeg poslednjeg embriona, probali su prirodan ciklus, što znači da su pratili moj prirodan menstrualni ciklus, umesto pokušaja da ga imitiraju lekovima. Uspelo je – što je bilo neobično za transplantiranu matericu, da je telo prihvatilo toliko dobro. Moje telo zna šta da radi. Nisam mogla da verujem kada su mi rekli da sam trudna. Bilo je nadrealno.
Lance: Između svih tih odlaganja i operacija, neuspelih ciklusa vantelesne oplodnje i gledanja moje žene kako prolazi kroz lečenje i stalne posete bolnicama, zapitao sam se ‘Možda ovo što radimo nije ispravna stvar za nas’. Kada su me pozvali da mi jave vesti, bilo je kao ‘Šta? Da li me zezaš? Jesu li tri puta proverili?’ A onda počinje briga ‘Da li će trudnoća dobro proći? Da li će se desiti pobačaj?’ To je konstantna briga, gotovo od prvog dana, pa sve do porođaja. Ali, onog trenutka kada držite svoju bebu, i kada je čujete kako plače, sve to odlazi u vetar.
TIME: Da li je bilo neobično znati da tvoja materica potiče od donora?
Kayla: Ona je stvarno dobro funkcionisala u meni, pa nisam ni razmišljala o njoj kao da nije moja. Ona je jednostavno tu! Nema tog osećaja kao ‘Oh, imam matericu danas.’ Stvarno sam zahvalna mom donoru. Nisam se osećala drugačije, kao da je neko strano telo u meni. Moje telo je namenjeno za ovo, i jako sam zahvalna za ovu mogućnost.
TIME: Da li ste upoznali donora?
Kayla: Pisale smo pisma jedna drugoj. Ona mi je dala jednu dečiju knjigu na dan kada je Indy rođena i napisala je divnu porukicu u njoj. Rasplakala me je.
Lance: Nadam se da ćemo moći da upoznamo donora jednog dana. Prezahvalni smo. Ne može da se izmeri količina ljubavi i saosećanja koju je ona pokazala prema nama. Samo želim da je jednog dana jako zagrlim i kažem ‘Hvala ti’ iz sveg srca.
TIME: Kako ćete ovo podeliti sa Indy jednog dana?
Lance: Defintivno uz pomoć albuma, i novinskih članaka, videa, i jednostavno iskazivanjem velike ljubavi.
TIME: Zašto ste izabrali da budete toliko otvoreni sa vašom pričom, kada mnogi parovi koji prođu kroz ovo iskustvo baš i nisu?
Kayla: Bila sam otvorena od prvog dana kada smo napustili Vankuver. Samo se nadam da će naša priča inspirisati i dati nadu ljudima. To je tabu tema, a ja želim da ljudi znaju da postoji ogromna podrška tamo, i da postoje ljudi koji prolaze kroz ovo sa njima. To je ono što me je ohrabrivalo da podelim svoju priču – da bi tako pomogla nekom drugom.
Preuzeto sa: TIME
Priredila: Jovana Tizmonar