Različite poteškoće u učenju nisu vezane za određene regije mozga, kao što se ranije mislilo, tvrde istraživači sa Univerziteta Kembridž. Umesto toga, slaba povezanost između „čvorišta“ u mozgu je mnogo snažnije vezana sa poteškoćama dece.
Između 14-30% dece i adolescenata širom sveta imaju poteškoće u učenju dovoljno ozbiljne da zahtevaju dodatnu pomoć. Ove teškoće su često povezane sa kognitivnim i/ili problemima u ponašanju. U nekim slučajevima deca koja se muče u školi dobijaju formalnu dijagnozu, koja se odnosi na specifične poteškoće ili nesposobnosti u učenju, poput disleksije, diskalkulije ili poremećaja u razvoju jezika, ili poremećaja u razvoju, kao što su deficit pažnje i hiperaktivnost (ADHD), dispraksija, ili poremećaji iz autističnog spektra.
Naučnici su se trudili da identifikuju sprecifična područja mozga koja bi mogla dovesti do ovih poteškoća, uz pomoć studija koje impliciraju na mnoge regije mozga. ADHD je, na primer, povezan sa anteriornim cingularnim korteksom, kaudatnom jezgrom, palidumom, striatumom, cerebelumom, prefrontalnim korteksom, premotornim korteksom i većinom delova parijetalnog režnja.
Jedno potencijalno objašnjenje je da se svaka dijagnoza toliko razlikuje od jedne do druge osobe, da svaka uključuje različite kombinacije regija mozga. Međutim, provokativnije objašnjenje predložio je tim naučnika sa odeljenja za kogniciju i neuronauku MRC-a, Univerziteta Kembridž: zapravo, ne postoje specifična područja mozga koja bi uzrokovala ove poteškoće.
Da bi testirali svoju hipotezu, istraživači su koristili mašinsko učenje da bi mapirali razlike u mozgu u grupi od skoro 479 dece, od kojih je 337 imalo kognitivne probleme vezane za učenje, a 142 su iz kontrolne grupe. Algoritam je interpretirao podatke kognitivnih merenja, kao i merenja učenja i ponašanja, a takođe i skeniranja mozga magnetnom rezonancom (MRI). Rezultati su objavljeni u časopisu „Current Biology.“
Istraživači su otkrili da se moždane razlike ne preslikavaju na bilo kakve oznake koje su deci date – drugim rečima, nije bilo regija mozga koje bi predviđale da imaju, na primer, ASD ili ADHD. Još veće iznenađenje je što su otkrili da različite regije mozga nisu prediktori određenih kognitivnih poteškoća – na primer, nije pronađen specifični moždani deficit u pozadini jezičkih problema ili teškoća sa pamćenjem.
Umesto toga, tim je otkrio da su dečji mozgovi organizovani oko takozvanih čvorova, poput efikasne raskrsnice, ili društvene mreže. Deca koja su imala dobro povezane moždane čvorove imali su, ili veoma specifične kognitivne poteškoće, poput slabih slušnih veština, ili uopšte nisu imali kognitivne teškoće. Nasuprot tome, deca sa slabo povezanim čvorištima – poput železničke stanice, malo ili vrlo loše povezane – imala su različite i pritom ozbiljne kognitivne probleme.
“Naučnici već decenijama tvrde da postoje određene oblasti mozga za koje se pretpostavljaju određeni poremećaji učenja ili druge poteškoće, ali pokazali smo da to nije slučaj”, rekao je dr Dankan Estl (Duncan Astle), jedan od autora studije. “U stvari, mnogo je važnije razmotriti na koji su način povezana ova područja mozga – konkretno, da li su povezana putem čvorišta. Ozbiljna teškoća u učenju bila je snažno vezana za povezanost ovih čvorišta, i mi mislimo da upravo ova čvorišta igraju ključnu ulogu u razmeni informacija između područja mozga.”
Dr Estl je rekao da je jedna od implikacija njihovog rada ta što sugeriše da se intervencije trebaju manje oslanjati na dijagnoze.
“Postavljanje dijagnoze važno je za porodice. To može pružiti profesionalno prepoznavanje poteškoće deteta i otvoriti vrata specijalističkoj podršci. Ali u pogledu specifičnih intervencija, na primer od strane detetovog nastavnika, one mogu biti ometajuće.
„Bolje je sagledati oblasti njihovih kognitivnih teškoća i na koji način one mogu biti potpomognute, na primer, korišćenjem specifičnih intervencija za poboljšanje veština slušanja ili jezičkih kompetencija, ili na intervencije koje bi bile dobre za ceo razred, na primer, kako smanjiti zahteve radne memorije tokom učenja.”
Nalazi mogu objasniti zašto lečenje lekovima nije dokazano kao efikasno za poremećaje u razvoju. Metilfenidat (Ritalin), na primer, koji se koristi za lečenje ADHD-a, čini se da smanjuje hiperaktivnost, ali ne sanira kognitivne poteškoće, niti poboljšava napredak u obrazovanju. Lekovi imaju tendenciju da ciljaju specifične vrste nervnih ćelija, ali će imati mali uticaj na organizaciju zasnovanu na „čvorištu“ koja se pojavila tokom mnogih godina.
Iako se po prvi put pokazalo da čvorišta i njihove veze igraju ključnu ulogu u teškoćama u učenju i poremećajima u razvoju, njihov značaj u poremećajima mozga postaje sve jasniji poslednjih godina. Istraživači sa Kembridža ranije su pokazali da takođe igraju važnu ulogu u poremećajima mentalnog zdravlja koji počinju da se javljaju tokom adolescencije, poput šizofrenije.
Studiju je finansiralo Medicinsko istraživačko veće.
Priredio: Slobodan Rodić
Izvor: ScienceDaily