Zatvaranje nije samo mera za usporavanje daljeg širenja virusa korona; ono je takođe eksperiment primoravajućih mera zdravstva. Za sada izgleda uspešno i prihvaćeno – uprkos velikim žrtvama – u zemljama sa veoma različitim kulturnim i političkim pozadinama.
Ali vlade se tu ne zaustavljaju. Zašto ne bi onda učinili obaveznim i aplikaciju za praćenje kontakata, kao i vakcinaciju? Ovo pitanje je postavio bioetičar Univerziteta Oksford Alberto Đubilini, u blogu Practical Ethics.
Ako prihvatimo prinudne mere kada je cena vrlo velika (zatvaranje), trebali bi da ih prihvatimo i kada je cena daleko manja (aplikacije za praćenje i vakcinacije), dok su druge stvari jednake. Opravdanje za prinudne mere je jače, zahtevi su manje opterećujući, a ostale stvari su iste.
On tvrdi da postoje tri jaka etička razloga za uspostavljanje sva tri koraka u borbi protiv virusa prinudnim:
Prvo, u sva tri slučaja, što je veće pridržavanje, to čini pravilo više efektnim za usporavanje širenja virusa i svođenje na minimum ekonomske, psihološke, i društvene cene pandemije. Prinudne mere će verovatno učiniti pridržavanje privlačnijim od drugih strategija…
Drugo, u sva tri slučaja, ukoliko se ne bi pridržavali zahteva onda bi to bila nepoštena forma iskorišćavanja truda drugih. Iskorišćavajući važna javna dobra – kao što je kolektivni imunitet – nije samo ne-etično, već je često zabranjeno zakonom, i to sa pravom…
Treće, uključeni prekršaji bi bili mnogo manji od onih koje već prihvatamo u slučaju prinudnog zatvaranja. Prednosti će, ipak, biti mnogo veće.
Priredila: Natalija Marjanović
Izvor: BioEdge