U SAD ako želite lifting lica ili zatezanje stomaka, generalno se pretpostavlja da ćete platiti iz svog džepa. Osiguranje će pokriti troškove plastične hirurgije samo ako je “medicinski neophodna” i ne samo estetska.
U Brazilu, pacijenti smatraju da imaju “pravo na lepotu”. U državnim bolnicama, plastične operacije su besplatne ili su troškovi sniženi i vlada subvencioniše blizu pola miliona operacija svake godine.
Kao antropolog koji se bavi medicinom, proveo sam godine proučavajući brazilsku plastičnu hirurgiju. Iako su mnogi pacijenti jako srećni zbog prilike da postanu lepi, to “pravo na lepotu” ima svoju tamnu stranu.
Svi koje sam intervjuisao u Brazilu priznali su da su te plastične operacije bile rizičan poduhvat. U državnim bolnicama gde su plastične operacije besplatne ili znatno jeftinije, mnogi pacijenti su izjavili da su bili “zamorci” za medicinsko osoblje koje ih je operisalo.
Ipak ovi pacijenti, koji su uglavnom ženskog pola, takođe su izjavili da život bez lepog tela predstavlja još veći rizik. Lepota je percipirana kao pitanje od centralne važnosti za tržište rada, krucijalna za pronalaženje supruga i esencijalna za bilo kakvu mogućnost povećanja mobilnosti, pa mnogi nisu mogli da kažu ne ovim operacijama.
Dugački redovi za plastičnu hirurgiju u državnim bolnicama- sa čekanjem od nekoliko meseci pa čak i do nekoliko godina- potvrđuju ovu neizmernu čežnju za lepotom. To je učinilo Brazil drugim po redu najvećim konzumentom plastične hirurgije, sa 1,2 miliona urađenih plastičnih operacija svake godine.
Brazilsko “propovedanje” plastične hirurgije
Danas, u Brazilu se smatra da je zdravlje osnovno ljudsko pravo i svim građanima se pruža besplatna zdravstvena nega- što je teško osvojena pobeda socijalnih aktivista posle pada diktature i ovo novo demokratsko konstituisanje je uneseno u zakon 1988.
Ipak, državne bolnice ostaju nedovoljno finansirane i veći deo srednje i gornje klase brazilaca preferira da koristi usluge privatnih bolnica.
Kao efekat, Brazil ima dvoslojni sistem. Postoji privatni zdravstveni sistem koji je najmoderniji i luksuzan, i državni koji je kratak sa novcem, ali pruža esencijalne usluge radničkoj klasi.
Plastična hirurgija smatra se ključnom uslugom najvećim delom zahvaljujući naporima hirurga po imenu “Ivo Pitanguy”. Krajem 1950-ih “Pitanguy” – danas poznat kao “papa plastične hirurgije” – uverio je predsednika “Juscelina Kubitscheka” da je “pravo na lepotu” jednako osnovno kao i bilo koja druga zdravstvena potreba. “Pitanguy” je izneo slučaj kada je ružnoća nanela toliko psihološke patnje u Brazilu da medicinska klasa nije mogla da okrene leđa ovom humanitarnom pitanju.
Godine 1960-te otvorio je prvi institut koji je ponudio plastične operacije siromašnima, on je i udvostručio broj mesta u medicinskim univerzitetima za obuku novih hirurga. Toliko je bio uspešan da je postavio obrazovni model koji je praćen u većini drugih rezidencija plastične hirurgije širom zemlje. Zauzvrat za besplatne ili jeftine operacije, pacijenti radničke klase pomogli bi hirurzima da nauče i vežbaju svoje profesionalne veštine.
Brazil je bio savršen poligon za ovu ideju. U ranim 1920-ima brazilski lekari koji su se bavili eugenikom sugerisali su da je lepota merilo rasnog napretka nacije. Lepota je počela da dobija više kulturnog značaja, a plastični hirurzi razvili su iz tih ideala, videvši kako njihova delatnost “popravlja” greške previse rasnog mešanja u Brazilu, posebno među nižim klasama.
Skriveni troškovi lepote
U svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Biopolitika lepote” dovodim u pitanje ideju da je zaista humana pokretačka snaga plastične hirurgije u brazilskim javnim bolnicama.
Žrtve opekotina i pojedinci sa urođenim deformitetima nekada su bili glavni korisnici plastične hirurgije u tim bolnicama. Ali u mnogim klinikama u kojima sam obavio svoje istraživanje gotovo 95 posto svih tih operacija postalo je čisto estetske prirode. Dokumentovao sam stotine slučajeva u kojima su hirurzi i građani namerno zamaglili granice između rekonstruktivnih i estetskih postupaka kako bi ih odobrila vlada.
Budući da većinu operacija u javnim bolnicama izvode medicinski radnici koji se i dalje obučavaju za plastične hirurge, oni imaju veliko interesovanje za učenje estetskih postupaka – veština koje će im koristiti na tržištu kada otvore privatne prakse. Ali oni imaju vrlo mali interes za učenje rekonstruktivnih postupaka koji zapravo poboljšavaju telesno funkcionisanje ili smanjuju fizičku bol.
Uz to, većinu brazilskih hirurških inovacija prvo testiraju plastični hirurzi u državnim bolnicama, izlažući te pacijente većem riziku od bogatih pacijenata. Pacijenti iz radničke klase shvataju se kao predmeti za ispitivanje, a razgovarao sam sa malim, ali značajnim brojem ljudi koji su bili vrlo nezadovoljni rezultatima svoje operacije.
Uzmimo ženu sa kojom sam razgovarao po imenu Renata. Hirurg koji ju je operisao ostavio joj je deformirane grudi i neravne bradavice. Takođe je razvila teške infekcije koje je trebalo lečiti mesecima i ostavile su značajne ožiljke. Razmišljala je da tuži lekara, ali otkrila je da će joj trebati skupa medicinska procena. Takođe je znala da će joj brazilski pravni sistem verovatno dodeliti vrlo malo u smislu odštete. Na kraju se odlučila za još jednu besplatnu operaciju, jednu za koju se nadala da će pružiti bolji rezultat i ostaviti je manje nesrećnom.
Ovo je bila tipična priča među pacijentima sa niskim primanjima koji su oštetili plastični hirurzi. Zbog nedostatka financijskih sredstava bilo im je gotovo nemoguće da pronađu pravdu ako bilo šta krene po zlu, pa su preuzeli sav rizik.
Plastični hirurzi, sa druge strane, žele da isprobaju nove tehnike ako se čine obećavajućim, bez obzira koliko rizične bile. Na primer, tehnika poznata kao “bioplastija” sastoji se od ubrizgavanja tečnog spoja zvanog PMMA u telo kako bi se trajno preoblikovale karakteristike pacijenta. Spoj, sličan akrilnom staklu, ne stvara probleme kod većine pacijenata. Ali u maloj manjini uzrokuje vrlo teške komplikacije, uključujući nekrozu tkiva lica. Ipak, mnogi lekari sa kojima sam razgovarao snažno su branili ovu tehniku tvrdeći da je to fenomenalan alat koji im je omogućio transformaciju ljudskog tela. Rizik, tvrdili su, je svojstven bilo kojem hirurškom postupku.
Brazilski plastični hirurzi širom sveta poznati su kao najbolji na svom polju, a globalno priznanje dobaju zbog odvažnosti svojih novih tehnika. Tokom međunarodne konferencije o plastičnoj hirurgiji u Brazilu, jedan američki hirurg sa kojim sam razgovarao rekao mi je: “Brazilski hirurzi su pioniri … Znate zašto? Jer u Brazilu nemaju institucionalne ili pravne prepreke za stvaranje novih tehnika. Mogu biti kreativni koliko žele biti. ”
Drugim rečima, postoji malo propisa koji bi mogli da zaštitite pacijente sa malim primanjima od nesavestnog rada.
U zemlji u kojoj se izgled vidi kao centralni za nečije građanstvo, pacijenti pristaju da postanu eksperimentalni zamorci u zamenu za lepotu. Ali često je izbor donesen pod prisilom, a posledice mogu biti dalekosežne.
Alvaro Jarrin, docent antropologije.
Preuzeto sa: BioEdge
Priredila: Jelena Dačić