Veštačka inteligencija je danas dovoljno razvijena da natera ljude da razmišljaju koliko daleko se može ići sa njom u nauci (koliko bi bilo dozvoljeno i bezopasno), kao i kako bi to uticalo na ljudske živote. Mnogi naučnici se, pritom, oslanjaju na to da je neophodno saznati kako funkcionišu ove mašine ukoliko želimo potpuno da iskoristimo njihov potencijal i kako takođe ne bi došlo do potencijalne zloupotrebe. Kameron Bakner, filozof sa Univerziteta u Hjustonu, primetio je da je ovu problematiku najbolje povezati sa ljudskim životom, ili preciznije rečeno – boljem razumevanju istog.
Preispitivanje porekla ljudskog znanja potiče još od Platonovih dana, kada su brojni filozofi posmatrali ljudsko znanje kao urođeno, nasleđeno, zasnovano na logici, ili pak kao skup senzornih iskustava koje dobijamo putem naših čula. Po pitanju empirizma, na osnovu koga se naše znanje zasniva na stečenom iskustvu, Bakner objašnjava da je moguće upotrebiti veštačku inteligenciju, te putem brojnih čvorića i njihove međusobne veze napraviti repliku procesa koji se odvija putem neuronskih mreža. Bakner je pokušao da dođe do saznanja o procesu koji se odvija putem apstraktnog rasuđivanja u našem umu, a kako bi to uspeo koristio je sve od strategijskih igara, do jednostavnog prepoznavanja objekata kao što su stolica ili umetničko delo, te prepoznavanje životinja. Iako naizgled jednostavne, ove vežbe su se pokazale itekako složenim, budući da se predmeti razlikuju po boji, tački gledišta, stilu i brojnim drugim detaljima.
Dakle, već kod jednostavnog razlikovanja i percepcije naizgled jako jednostavnih predmeta, kao što su trougao, stolica, balon i slično, naučnici su naišli na problem kada je u pitanju zadatak da se to uspešno prenese veštačkom inteligencijom. Razlog za to, objašnjava Bakner, jeste taj da ljudski mozak, posmatrajući predmete, uzima u obzir brojne sitne detalje o tom predmetu; u pitanju je toliko detalja da su se doslovno svi zapaženi detalji pokazali kao ključni u ponovnom prepoznavanju tog predmeta, i to iz bilo kog ugla, u bilo kojoj boji i slično. Mogućnost sistematizovanja i uspešnog kategorisanja svih ovih razlika, sa ishodom da prepoznamo predmet, pokazala se kao ključna za apstraktno mišljenje.
Izgleda da je Bakner među prvim naučnicima koji se trudi da pruži odgovor na ovo pitanje. Razlog za to možda leži u tome da su se do sada naučnici više interesovali za konkretne rezultate veštačke inteligencije nego za njeno prožimanje sa ljudskom kognicijom i poimanjem sveta oko nas.
Pre manje od jedne decenije naučnici su strepeli od toga da će apstraktno mišljenje polako početi da bledi sa povećanim oslanjanjem na tehnologiju. Sada, kada živimo u vremenu gde mašine pobeđuju ljude u strateškim igrama, automobili voze po autopilot programu, a tehnologije za prepoznavanje ljudskih lica su sve češće u upotrebi, to nas sve navodi da dobro razmislimo o intuitivnom i apstraktnom znanju koje ljudi poseduju, a koje tehnologija i dalje nije uspela da dokuči.
Priredila: Tamara Jecić
Izvor:
https://www.sciencedaily.com/releases/2018/10/181009115022.htm